Dogodilo se to u malom selu na jugu. Ljetna vrućina trajala je čak i noću, a 62-godišnji Nikolaj izašao je spavati na trijemu – na svježem zraku, pod zvijezdama. Kuća je bila stara i škripava, okružena visokim korovom u kojem su se često skrivali gušteri, žabe… i nešto još strašnije. Legao je na staru deku, stavio glavu pod ruku i zaspao, slušajući cvrkut skakavaca.
Sat je pokazivao oko tri ujutro. Mjesec je bio na nebu, a sjene jabuke padale su na stepenice. I odjednom, ispod ograde, nešto dugo i tamno tiho je, gotovo nečujno, iskliznulo. Zmija.
Kretala se polako, u zmijolikoj krivulji, jedva šuštajući. Dopuzala je do stepenica, podigla glavu, jezik joj je treperio u zraku. Osjetila je toplinu usnulog čovjeka. Još trenutak, i njezino tijelo bilo je uz njegovu ruku.
U tom trenutku, susjeda, teta Galja, izašla je u dvorište – nije mogla spavati i otišla je po vodu iz bunara. Pogledala je prema Nikolajevoj kući i ukočila se. Ondje je bio na trijemu, mirno spavao. A kraj njega, zmija sklupčana u klupko.
Nije mogla ni vrištati – samo je stavila ruku na usne. Zatim je zgrabila praznu kantu sa zemlje i tiho, jedva dišući, bacila kamenčić prema ogradi. Začuo se zvuk – lagan, ali dovoljan da zmija okrene glavu. Na sekundu se omesti, uspravila – i tada se Nikolaj pomaknuo.
Zmija se ukočila. Činilo se kao da će još samo trenutak i udarit će.
Nikolajin stari, ali odani pas, Baron, iskočio je ispod stola kraj vrata. Pojurio je ravno prema trijemu, režeći i lajući. Zmija je ljutito siktala i bacila se u stranu, ali Baron je bio brži: zamahnuo je šapom, ugrizao zubima i bacio ga u travu. Zmija je siktala, pokušala otpuzati i nestala iza ograde.
Nikolaj se probudio, prestrašen lavežem. Sjeo je i protrljao oči – i tamo pred njim bio je Baron, koji je stajao na straži, uspravljenog repa, s nakostrešenim krznom. Susjed je istrčao vičući:
“Kolja! Zamalo te je ugrizla!”
Spustio je pogled – i tek tada shvatio koliko je smrt bila blizu.
Sljedećeg jutra dugo je mazio Barona, hraneći ga mesom, ne skrećući pogled. Pas je ležao kraj njegovih nogu kao da se ništa nije dogodilo. A na starom trijemu, Nikolaj je kasnije stavio natpis:
“Ovdje živi netko kome je pas dao život.”
Od tada bi svake večeri prije spavanja rekao:
“Pa, Barone, jesmo li sada zajedno na dužnosti?”
A pas bi uvijek odgovorio tihim, samouvjerenim uzdahom.
