— Zaustavi snimku. Voditelj osiguranja odmah je pritisnuo tipku. Slika se zamrznula. Na ekranu je Ema držala rukav podignut samo nekoliko centimetara. Na unutarnjoj strani njezine podlaktice vidio
— Ali ja jesam. Prema onome što mi je Ivana kasnije ispričala, nakon tih Mijinih riječi nitko u dvorani nije znao što napraviti. Ni matičarka. Ni moja majka.
— Dovoljno da sutra sve izgube. S druge strane nastala je tišina. Zatim je muškarac rekao: — Pošalji mi dokumente. — Ne preko ovog telefona. — Onda znaš
— Više nego što vam je ikada rekao. Gledala sam liječnika nekoliko sekundi, pokušavajući razumjeti tu rečenicu. Nisam uspjela. — Što to znači? Doktor Kovač pogledao je prema
— Ako ovo slušaš, onda Leo zna istinu. Glas mog pokojnog muža izašao je iz malog diktafona tako jasno da sam ispustila fotografiju. Tri godine nisam čula Danielov
— Ljudi koji će vam objasniti čija je ovo kuća. Nakon tih riječi u blagovaonici je nastala tišina. Kristina je nekoliko trenutaka gledala mene, pa odvjetnika. Onda se
— Mama… želiš li ti objasniti zašto je tvoje ime ovdje? Nitko u dvorani više nije šaputao. Gotovo dvije tisuće ljudi odjednom je utihnulo. Moja majka, Mirjana, stajala
— Ali vrijeme je da sazna. Čovjek pod vrtnom lampom izgovorio je te riječi glasom koji je Ana gotovo zaboravila. Gotovo. Dvadeset i tri godine nisu bile dovoljne
— Ivane… zašto je tvoj potpis ovdje? Ivan je ostao stajati u hodniku s putnom torbom u ruci. Nije očekivao da će Marija biti budna. Još manje da
— Što držiš u ruci? Markov glas stigao je iz hodnika prije nego što je Ana uspjela vratiti fotografiju u aktovku. Nije se okrenula odmah. Samo ju je