Noć je bila tiha. Olga je upravo htjela otići u krevet kad je iznenada začula čudan zvuk – kao da netko grebe ili kuca po metalnoj ogradi. Isprva je pomislila da je to vjetar ili mačka, ali zvuk se ponovio, kratak i očajan.
Izašla je na balkon. Dolje, prazno dvorište, osvijetljeno rijetkim uličnim svjetiljkama, ni žive duše na vidiku. Ali čim je podigla pogled, srce joj je potonulo. Na susjednom balkonu, kat iznad, žena je visjela jednom rukom o ogradu. Usne su joj se micale, ali riječi nisu bile čujne. Samo slabo “Upomoć!”
Olga se na trenutak ukočila, a zatim pojurila unutra. Zgrabivši telefon, viknula je mužu:
“Na balkonu! Žena pada!” Pogledao je van, shvatio – i već je jurio uz stepenice.
Olga je nazvala 911, ali znala je da je svaka sekunda važna. Vratila se na balkon i pokušala doći do susjeda – između njih je bio samo metar, ali činilo se kao vječnost.
„Drži se! Uz tebe sam, čuješ li me? Ne puštaj!“
Jedva čujan jecaj odgovorio je.
Kad je njezin suprug stigao do pravog kata, susjedina vrata bila su zaključana iznutra. Pokušavao je golim rukama provaliti bravu. Dolje, ispod prozora, ljudi su već stajali – neki su istrčali iz susjednih zgrada, neki su dozivali pomoć.
I odjednom se začuo tresak – žena je počela kliziti. Olga je vrisnula, ispružila se i uhvatila se za zapešće objema rukama.
„Ne usuđuj se! Slušaj, ne usuđuj se!“
Susjedino tijelo se treslo, prsti su joj već klizili…
A onda su se u mraku zalupila vrata – i nečiji glas:
„Imam ga! Imam ga!“
Nekoliko sekundi kasnije, sve je bilo gotovo. Žena je bila živa. Prestravljena, u suzama, ali živa. Olga je stajala na svom balkonu, ne osjećajući ruke ni noge. Vatrogasci su stigli nekoliko minuta kasnije. Rekli su da bi bilo prekasno. A ujutro, kada je sunce obasjalo dvorišta, buket je stajao na susjednom balkonu.
Na njemu je bila pričvršćena poruka:
“Hvala vam što ste čuli. Ne samo zvukove, nego i mene.”
