Hodala je polako, pažljivo, kako ne bi ispustila paket iz ruku. Mali plišani zeko bio je zamotan u ružičasti papir i vezan vrpcom – njezina je unuka obožavala ružičastu. Danas je djevojčici bio peti rođendan. Baka je sama odabrala poklon – kupovala je od jutra, tražeći baš onaj pravi, “s dobrim očima”.
Dječji glasovi već su se mogli čuti u dvorištu. Smijeh, glazba, miris kolača koji je dolazio s prozora. Žena se nasmiješila – mislila je da je stigla taman na vrijeme.
Kad je stigla do vrata, dugo je stajala, oklijevajući da pozvoni. Onda je konačno pritisnula zvono.
“Odmah!” začuo se glas iznutra.
Mala djevojčica otvorila je vrata – plava kosa, mašne, blistave oči.
“Bah!” uzviknula je radosno, ali gotovo odmah joj je osmijeh nestao. “Mama je rekla… da ne smiješ ući.”
Baka se ukočila.
“Što… da ne smiješ ući, draga? Samo sam htjela donijeti poklon.” „Evo, pogledaj…“ pružila je zeca.
Djevojčica je posegnula za igračkom, ali tada se na vratima pojavila žena – mlada, lijepa, umornog lica.
„Mama, rekla sam ti… da ne dolaziš bez poziva“, rekla je hladno. „Imamo goste.“
„Neću dugo ostati… samo poklon“, tiho je odgovorila baka.
„Stavi ga kraj vrata, ja ću ga kasnije uzeti“, rekla je kći, pokušavajući govoriti mirno, ali glas joj je drhtao.
Baka je spustila pogled, kimnula i pažljivo stavila zeca na prag.
„Pazi na njega“, šapnula je.
Vrata su se zatvorila. Smijeh se ponovno začuo iza nje, netko je zasvirao pjesmu, a ona je stajala tamo još minutu, držeći se za ogradu kao da se boji da će pasti. Zatim se polako okrenula i sišla niz stepenice.
Susjeda, prolazeći, primijetila ju je i upitala:
„Je li sve u redu, Ana Petrovna?“ Samo se nasmiješila:
„Sve je u redu, Marja… moja unuka već ima pet godina. Vrijeme leti.“
I te večeri, dok je čistila stan nakon zabave, njezina je kći otišla do prozora i ugledala svežanj s ružičastom vrpcom na klupi kraj ulaza. Zec je još uvijek ležao tamo – mokar od kiše, ali s istim ljubaznim očima.
