Svake subote Margarita je dolazila na groblje. Nije propustila nijedan tjedan od dana kada je izgubila muža, prije dvadeset godina. Jesen je ustupila mjesto zimi, zima proljeću, ali rutina je ostala: vijenac, svijeća, kratka molitva. To je postao njezin jedini ritual, jedini način da razgovara s njim.
To jutro bilo je sunčano, rijetkost za studeni. Lagana magla ležala je na tlu, a lišće se lijepilo za njezine čizme. Margarita je hodala poznatom stazom između križeva, držeći buket bijelih ljiljana. Ali kada se približila grobu, zaustavila se. Buket je već ležao na mramornoj ploči – svjež, uredan, upravo postavljen.
Cvijeće je bilo isto ono koje je uvijek donosila – bijeli ljiljani, vezani zlatnom vrpcom. Ali njihove su stabljike još uvijek svjetlucale od kapljica vode, kao da su tamo postavljene prije samo nekoliko minuta. Margarita se ukočila. Nitko osim nje nikada nije došao ovamo. Bila je sigurna u to.
Srce joj je počelo brže kucati. Pogledala je oko sebe – nije bilo nikoga u blizini. Samo vrana na obližnjoj ogradi i slabašan dim nečije svijeće. Žena je čučnula da pregleda buket i primijetila sićušnu karticu na znaku. Pisalo je: “Nedostajala si mi, Rita.” Rukopis joj je bio previše poznat.
Dah joj je zastao u grlu. Bio je to isti natpis koji je njezin muž ostavljao na bilješkama kada bi odlazio na poslovna putovanja. Isto tiho “R”, isti neravni potez. Prešla je prstima preko papira – i osjetila ga je toplim, kao da joj je upravo istisnut iz ruku.
Odjednom je začula korake iza sebe. Tihe, spore, kao da netko hoda po mokrom tlu. Margarita se okrenula, ali staza je bila prazna. Samo je lišće tiho šuštalo na vjetru. A onda se izdaleka začuo muški glas.
Tiho, promuklo. – Rita… Znala sam da ćeš doći.
