Bila je tiha večer na ranču, a ljepota zalazećeg sunca izvukla me van. Nebo je bilo obojeno toplim bojama, a zrak je bio miran. Naslonio sam se na ogradu, upijajući miran prizor, s kravama koje tiho pasu u daljini. Snimila sam fotografiju i poslala je mužu, očekujući da će uživati u umirujućem pogledu koliko i ja.
Ali njegov me odgovor iznenadio.
“Uvećaj ogradu”, odgovorio je porukom. “Pogledaj pobliže.”
Zbunjen, povećao sam fotografiju i pažljivije pogledao stup ograde na koji sam se naslonio. Srce mi se steglo. Tamo su, urezana u drvo, bila dva inicijala okružena slabašnim, izlizanim srcem – moje i mog bivšeg. Bila je to rezbarija iz davnih dana, kada je ovo mjesto za nas bilo posebno mjesto, skriveno od svijeta. Sve do ovog trenutka potpuno sam zaboravio na to.
Pokušala sam reći mužu da nisam ni primijetila rezbariju, da je se nisam sjećala dok nisam vidjela fotografiju. Ali za njega to nije bila samo zaboravljena uspomena – bio je to podsjetnik da sam stajao na mjestu koje je nekoć čuvalo uspomene s nekim drugim.
Izblijedjela slova, jedva vidljiva, probudila su stare osjećaje prema njemu. Unatoč mojim uvjeravanjima da je to samo daleka uspomena, nešto iz prošlosti što sam ostavio iza sebe, utjecaj je već bio prisutan. Za njega su ti slabašni inicijali simbolizirali dio mene koji je još uvijek ostao u prošlosti, čak i ako to nisam namjeravao..
