Kada je moja baka umrla, rodbina se odmah pojavila u njezinoj kući, svi s istim ciljem: pronaći oporuku. Ja sam bila jedina koja nije ostala zbog novca, nego zato što nisam imala srca ostaviti njezinog starog psa samog. Tada još nisam znala da baka nije ostavila samo uspomene… nego i jednu tajnu, pažljivo skrivenu ondje gdje je nitko ne bi tražio.
Da bi se naša obitelj okupila na jednom mjestu, obično su bila potrebna dva razloga: ili puno novca, ili smrt. Tog dana, nažalost, bilo je oboje.
Stajala sam na groblju i gledala kako baku polako spuštaju u zemlju. U ruci sam čvrsto držala Bertin povodac. Pas je vukao naprijed, kao da želi poći za njom. Kao da nije razumio zašto se više nikada neće vratiti.
Berta je bila bakina. Uzela ju je još dok sam bila dijete, i često je govorila da joj je Berta najbolja prijateljica – i gotovo jedino biće kojem je bezrezervno vjerovala.
Moja baka bila je dobra osoba. Čudna, da, ali dobra. Cijeli je život naporno radila, puno zarađivala, a ipak nikada nije dala ni lipe svojoj djeci ili unucima. Umjesto toga, svima je plaćala školovanje. Bila je uvjerena da se čovjek mora sam izboriti za svoje mjesto, kao što je i ona nekad učinila.
Možda baš zato veći dio obitelji godinama s njom uopće nije razgovarao. Moja majka, moj ujak, moja tetka, moji rođaci – nitko je nije zvao, nitko je nije posjećivao. Sve do tog dana.
Pogledala sam ih na sprovodu. Svako lice odražavalo je isto: iščekivanje. Nadu. Pohlepu. Znala sam zašto su ovdje. Zbog novca. Nadali su se da će barem nakon njezine smrti nešto dobiti. Ali tko je poznavao moju baku, znao je: to neće biti tako jednostavno.
Posljednjih šest mjeseci života bila je jako bolesna. Tada sam se uselila k njoj kako bih se brinula o njoj. Radila sam kao medicinska sestra i uz to pokušavala balansirati posao i kućanske obaveze. Nije bilo lako, ali sam se snašla. Znala sam da je zahvalna što nije ostala sama.
Naravno, ni mene nije razmazila. Sjećam se da sam jednom dobila ogroman račun za popravak auta i očajna joj rekla da ne znam od čega ću ga platiti.
– Snažna si djevojka – odgovorila je mirno. – Snaći ćeš se.
Nisam ni očekivala ništa drugo. Ni mene nije izdvajala. Ali me je uvijek podržavala, davala savjete, i to mi je puno značilo.
Nakon sprovoda svi su otišli u kuću kako bi čuli oporuku. Ja sam unaprijed spakirala svoje stvari. Znala sam da tamo ne mogu dugo ostati. Dok smo čekali dolazak odvjetnika, nitko nije govorio. Samo su hladni pogledi i napetost ispunjavali prostoriju.
Tada me je tetka Florence oslovila:
– Meredith, reci, ti si kakva točno liječnica?
– Medicinska sestra – odgovorila sam.
– Medicinska sestra?! – planuo je ujak Jack. – Od toga se ne može obogatiti. A Tom ima autoservis, Alice vodi nekoliko salona ljepote…
– Ja pomažem ljudima. Meni je to dovoljno – rekla sam tiho.
– Ne mogu vjerovati da sam te rodila – promrmljala je moja majka.
Razgovarale smo tri puta godišnje: na moj rođendan, na njezin i za Božić. Telefonom.
U tom trenutku zazvonilo je na vratima. Kako se nitko nije pomaknuo, ja sam otvorila. Na vratima je stajao bakin odvjetnik, gospodin Johnson. Uvela sam ga u dnevnu sobu. Nije sjeo.
– Bit ću kratak – rekao je. – Nema puno toga za raspravu.
– Kako to da nema?! – planula je moja majka. – Što je s oporukom?
– Cassandra nije ostavila nasljedstvo nijednome od vas – odgovorio je hladno.
Zrak se sledio.
– To je nemoguće! – vikali su. – Pa tko onda dobiva novac i kuću?!
– To ne mogu podijeliti – rekao je Johnson. – A sada vas molim da napustite nekretninu.
Nitko se nije pomaknuo.
– Ta stara vještica! – urlao je Jack. – Dok je bila živa nije se brinula za nas, a ni nakon smrti nam ništa ne daje?!
– To nije istina – umiješala sam se. – Brinula se za nas. Samo na drugačiji način.
– Ma daj – odmahnula je majka.
U tom trenutku Berta je glasno počela lajati.
– A što ćemo s tim psom? – pitala je Florence.
– Uspavajmo ga – rekla je moja majka hladno.
– Nema šanse! – viknula sam.
– Onda ga ti uzmi – slegnula je ramenima majka. – Nama ne treba.
– U mom podstanarskom stanu nisu dopuštene životinje – rekla sam.
– Onda je odlučeno – zaključio je Jack.
– Uzet ću je – rekla sam naposljetku.
Nastala je tišina.
Kasnije, kad su svi otišli, pokupila sam Bertine stvari, stavila ih u auto i odvezla je kući. Stanodavac je na kraju pristao da može ostati, ali je povisio stanarinu.
Jedne noći, dok sam mazila Bertu, primijetila sam nešto na njezinoj ogrlici. Skinula sam je. Na stražnjoj strani bila je ugravirana adresa i broj „153”. Otvorivši privjesak, ispao je mali ključ.
Odveo me do pretinca za prtljagu broj 153 na kolodvoru. Otvorila sam ga.
Unutra je bila mapa: „Za Meredith”.
Bakina rukom pisana poruka:
„Svu svoju imovinu ostavljam onome tko ima dovoljno čisto srce da se brine o Berti. Znala sam da ćeš to biti ti, Meredith.”
Ruke su mi drhtale.
I tada sam iza sebe čula glas svoje majke…
