Ove zime moj osmogodišnji sin postao je doslovno opsjednut gradnjom snjegovića – uvijek na istom kutu našeg prednjeg dvorišta. Naš mrzovoljni susjed svaki bi ih put pregazio svojim automobilom, bez obzira koliko sam ga puta molila da prestane. Isprva sam mislila da je to samo dosadan susjedski problem. Sve dok mi moje dijete tiho nije reklo da ima plan kako tome stati na kraj.
Imam 35 godina, moj sin Nick ima osam, i ove je zime cijelo naše susjedstvo naučilo vrlo glasnu lekciju o granicama.
Sve je počelo sa snjegovićima.
Ne jednim ili dvama. Cijelom vojskom.
Svaki dan nakon škole Nick bi jurnuo u kuću, obraza crvenih, očiju sjajnih.
„Smijem li van, mama? Molim te? Moram dovršiti Winstona.“
„Tko je Winston?“, pitala sam, iako sam to već odavno znala.
„Današnji snjegović“, rekao je, kao da je to sasvim očito.
Naše prednje dvorište postalo je njegova radionica.
Bacio bi ruksak u kut, borio se s čizmama i navlačio jaknu ukrivo. Najčešće mu je kapa visjela napola preko oka.
„U redu je“, promrmljao bi kad bih je pokušala namjestiti. „Snjegovićima je svejedno kako izgledam.“
Uvijek isti kut, blizu prilaza, ali jasno na našoj strani. Kotrljao je snijeg u nezgrapne kugle. Štapovi kao ruke. Šljunak kao oči i gumbi. I onaj stari crveni šal na kojem je inzistirao jer je snjegoviće činio „službenima“.
Ono što mi se nije sviđalo bili su tragovi guma.
Svaki je snjegović imao ime.
„Ovo je Jasper. On voli svemirske filmove. A ovo je Kapetan Frost. On štiti ostale.“
Zatim bi se odmaknuo, stavio ruke na bokove i rekao: „Da. Dobar tip.“
Voljela sam ga gledati kroz kuhinjski prozor. Osam godina, vani na snijegu, razgovara sa svojim malim snježnim ljudima kao da su kolege.
Ono što nisam voljela bili su tragovi guma.
Naš susjed, gospodin Streeter, živi pokraj nas otkako smo se uselili. U kasnim pedesetima, sijede kose, s trajnim izrazom lica kao da ga je sunce osobno uvrijedilo.
Ima naviku pri parkiranju presjeći kut našeg travnjaka. Možda mu to uštedi dvije sekunde. Te sam tragove primjećivala godinama.
Uvijek sam si govorila da to ignoriram.
Onda je umro prvi snjegović.
Nick je jednog poslijepodneva ušao neuobičajeno tiho. Sjeo je na otirač i skinuo rukavice, snijeg je u grudama pao na pod.
„Mama“, rekao je tankim glasom. „Opet je to učinio.“
U želucu mi se stvorila nelagoda. „Što je opet učinio?“
Šmrcnuo je, oči su mu bile crvene. „Gospodin Streeter je vozio preko travnjaka. Spljoštio je Olivera. Glava je odletjela.“
Suze su mu tekle niz obraze, obrisao ih je nadlanicom.
„Gledao ga je“, šapnuo je Nick. „I onda je to ipak učinio.“
Čvrsto sam ga privila uz sebe. Kaput mu je bio leden.
„Jako mi je žao, dušo.“
„Nije se ni zaustavio“, rekao je Nick uz moje rame. „Samo je nastavio voziti.“
Te večeri stajala sam na kuhinjskom prozoru i zurila u tužnu hrpu snijega i štapova.
Nešto se u meni stvrdnulo.
Sljedeće večeri, kad sam čula kako gospodin Streeter zalupi vrata automobila, izašla sam van.
„Dobra večer, gospodine Streeter“, povikala sam. „Biste li mogli prestati voziti preko tog dijela dvorišta?“
Okrenuo se, već iznerviran. „Da?“
Pokazala sam prema kutu našeg travnjaka. „Moj sin tamo svaki dan gradi snjegoviće. Biste li mogli prestati voziti preko toga? To ga stvarno slama.“
Pogledao je uništeni snijeg i zakolutao očima.
„To je samo snijeg“, rekao je. „Recite djetetu da ne gradi tamo gdje voze automobili.“
„To nije cesta“, rekla sam. „To je naš travnjak.“
Slegnuo je ramenima. „Snijeg je snijeg. Otopit će se.“
„Radi se o trudu“, rekla sam. „On tamo provede sat vremena. To mu slama srce.“
Ispustio je podrugljiv zvuk. „Djeca plaču. Prebole to.“
I otišao je unutra.
Sljedeći snjegović je također umro.
Zatim sljedeći.
I sljedeći.
Nick bi se svaki put vraćao s drugačijom mješavinom bijesa i tuge. Ponekad bi plakao. Ponekad bi samo šutke zurio kroz prozor.
„Možda ih gradiš bliže kući?“, jednom sam predložila.
Odmahnuo je glavom. „To je moje mjesto. On radi nešto pogrešno.“
I moj sin je bio u pravu.
Tjedan dana kasnije ponovno sam se obratila gospodinu Streeteru, upravo kad je parkirao.
„Opet ste prešli preko njegovog snjegovića.“
„Mrak je“, rekao je. „Ne vidim ih.“
„To ne mijenja činjenicu da vozite po mom travnjaku“, rekla sam. „To ionako ne smijete.“
Prekrižio je ruke. „Hoćete li zvati policiju zbog snjegovića?“
„Molim vas da poštujete naše vlasništvo“, rekla sam. „I moje dijete.“
Nasmiješio se. „Onda mu recite da ne gradi ništa tamo gdje se može uništiti.“
I ušao je unutra.
Stajala sam tamo, drhteći od bijesa.
Te noći ležala sam pokraj svog muža Marka u krevetu i tiho gunđala.
„Radi to namjerno“, šapnula sam. „Misli da osjećaji osmogodišnjaka ne vrijede ništa.“
Mark je uzdahnuo. „Mogu razgovarati s njim.“
„Ne sluša“, rekla sam. „Sve sam pokušala.“
Mark je nakratko šutio. „Jednom će dobiti svoju lekciju.“
Ispostavilo se da je to „jednom“ došlo brže nego što smo mislili.
Nekoliko dana kasnije Nick je ušao unutra, snijega u kosi, očiju sjajnih – ali ne od suza.
„Više ne moraš razgovarati s njim“, rekao je.
„Kako to misliš?“
Nagnuo se bliže, kao da smo tajni agenti. „Imam plan.“
Pozlilo mi je. „Kakav plan?“
Nasmiješio se. Ne potajno. Sigurno. „Ne želim mu nauditi. Samo želim da prestane.“
Trebala sam inzistirati. Stvarno.
Ali imao je osam godina. I mislila sam da je njegov „plan“ možda znak ili nešto slično.
Sljedećeg poslijepodneva opet je sagradio snjegovića – točno na rubu našeg zemljišta, kod hidranta.
Sagradio ga je velikog. Iz kuće je izgledalo kao da stoji bliže cesti.
Čula sam to dok sam kuhala.
Ružan prasak. Metalno škrgutanje. Vrisak.
Potrčala sam u dnevnu sobu.
Automobil gospodina Streetera bio je zabijen ravno u hidrant. Voda je šikljala metrima u zrak.
Sve mi je postalo jasno.
Nick je stajao pokraj mene. „Sagradio sam ga tamo gdje automobili ne smiju voziti.“
Gospodin Streeter je lupao po našim vratima.
„Ovo je vaša krivnja!“
Smireno sam otvorila.
„Hidrant se nalazi na granici našeg zemljišta“, rekla sam. „U njega možete udariti samo ako vozite po našem travnjaku.“
Pocrvenio je, pa postao ljubičast.
Nazvala sam policiju i gradske službe.
Na kraju je morao platiti. Za hidrant. Za štetu. Za travnjak.
Od tada gospodin Streeter više ne vozi preko našeg zemljišta.
Nick je cijelu zimu nastavio graditi snjegoviće.
Nijedan više nikada nije bio pregažen.
I svaki put kad pogledam taj kut, pomislim na svog osmogodišnjeg sina koji je sa snijegom, crvenim šalom i jasnim osjećajem za granice izdržao.
