Jutro na rijeci počelo je kao i obično. Hladna magla visjela je nad vodom, štap za pecanje njihao se u njegovim rukama, a dah mu se pario. Sergej je na ovom mjestu pecao više od dvadeset godina – poznavao je svaki humak, svaku prepreku, ovdje na zavoju stare rijeke. Ali tog dana nešto je bilo drugačije.
Čuo je tiho cviljenje, gotovo tužno, jedva čujno kroz huk vode. Isprva je pomislio da je to ptica. Zatim, možda, štene koje se negdje zaglavilo. Pažljivo je osluškivao i primijetio nešto kako se miče u daljini, među morskim algama tik uz obalu.
Približavajući se, Sergej je ugledao malu grudvicu mokrog krzna kako se uzaludno bori iz vode.
Oči – ogromne, sjajne, uplašene. Bila je to mladunče vidre. Tako sićušno, jedva živo.
Sergej nije oklijevao – ispustio je štap za pecanje, zagazio do koljena u ledenu vodu i pažljivo podigao malo stvorenje. Treslo se, šapama se držeći za rukav, cvileći kao da nekoga doziva.
„Tiho, mala“, šapnuo je, umotavajući vidru u jaknu. „Sve je u redu, sada je sve u redu.“
Odveo ju je kući, ugrijao, nahranio kapaljkom i stavio kutiju kraj štednjaka. Dao joj je ime Munja, jer je trčala po kući poput zalutale iskre. Tjedan, dva, mjesec – vidra se navikla. Spavala je u Sergejevom krilu, nosila njegovu rukavicu po kući kao igračku.
Ali onda je došlo vrijeme da je pusti. U proljeće je vratio Munju u rijeku.
„Živi, mala“, rekao je, puštajući je. Zaronila je, okrenula se, pogledala ga ravno u oči – i nestala pod vodom. Sergej je dugo stajao tamo, suze su mu tekle niz lice.
Godine su prolazile. Sergej je odrastao, a njegovi ribolovni izleti postajali su rjeđi. Rijeka mu je ostala poput prijatelja – tiha, pouzdana. Ponekad mu se činilo da među valovima vidi poznato lice, ali svaki put si je rekao:
“Umislio sam. Munja je odavno odrasla. Zaboravila je.”
A onda je došlo proljeće – točno deset godina nakon tog jutra. Ponovno je došao do istog zavoja.
Sjeo je na stari trupac, spustio štap za pecanje – i odjednom je čuo isto škripanje. Isprva tiho, a zatim glasnije.
Podigao je glavu – i nije mogao vjerovati svojim očima.
Vidra je provirila iz vode. Odrasla, sjajna, s istim ožiljkom na uhu od prethodne rane. A pokraj nje bila su dva sićušna svežnja, jednako mokra i nespretna. Munja je doplivala bliže, povukla svoje mladunce na obalu i nježno ih gurnula prema svojim čizmama. Privili su se uz njega, škripeći, baš kao što je i ona nekada.
Sergej je sjedio nepomično. Suze su mu navrle na oči. Shvatio je da nije zaboravila. Došla je da mu pokaže da život vraća dobrotom – čak i nakon godina, čak i u srcu divlje rijeke. Kad je vidra vratila mladunce u vodu, dugo ih je promatrao. Zatim je tiho rekao:
“Hvala ti, Munjo… Sad sam miran.”
Od tog dana više nije lovio ribu. Jednostavno je došao do rijeke – i čekao. A ponekad, dok je sunce zalazilo, tri sjene bi se pojavile nad vodom, klizeći blizu obale. Znao je da je blizu.
