Anna je živjela u maloj drvenoj kući na rubu sela. To ljeto bilo je nepodnošljivo vruće – zrak je bio miran, trava je požutjela, a oblaci insekata neprestano su se kovitlali iznad kuća. Ali jednog dana, činilo se da su muhe poludjele. Bilo ih je toliko da bi se Anna budila zujajući, s desecima, ako ne i stotinama, ovih odvratnih stvorenja smještenih na prozorskim daskama.
Pokušala je sve: prekriti prozore gazom, oprati podove octom, kupiti ljepljivu traku, čak i uključiti fumigator. Ali muhe su se činile smijati njezinim naporima. Bile su posvuda – na hrani, na zidovima, čak su joj uletjele u čaj.
“Ne možemo više ovako živjeti”, šapnula je jednog jutra kada je otkrila da su muhe preplavile ne samo kuhinju već i spavaću sobu.
Savjet koji je sve promijenio
Te večeri, u očaju, Anna je napisala na lokalnom chatu:
“Dečki, pomozite mi! Muhe su preuzele kuću. Traka ne pomaže. Što da radim?”
Nekoliko minuta kasnije, njezina stara susjeda Marta odgovorila je:
„Postavi djedovu zamku. Treba 5 minuta. Do jutra neće ostati ni jedna muha.“
Anna je skeptično frknula, ali Marta je nastavila:
„Uzmi plastičnu bocu.“
„Odreži grlić i vrati je kao lijevak.“
„Usipaj šećer na dno, dodaj malo kvasca i napuni toplom vodom… ili probaj s octom, šećerom i medom.“
„Ostavi da odstoji preko noći. Samo se ne brini što će biti ujutro.“
Anna je odlučila pokušati. „Ne može biti gore“, pomislila je.
Noć čekanja
Zamka je stajala na kuhinjskom stolu. Tiho šištanje otopljenog šećera i kvasca curilo je u boci. Mirisalo je slatko, blago kiselo – baš onako kako muhe vole.
Anna nije mogla spavati cijelu noć – vjetar je tresao roletama, a iza zida se još uvijek čulo odvratno zujanje. Probudila se u zoru – i prvo što je čula… bila je tišina. Ni zvuka krila, ni ljepljive prljavštine na prozorima.
Ono što je vidjela natjeralo ju je da se povuče korak unatrag.
Anna je oprezno ušla u kuhinju. Isprva je pomislila da je krivo čula. Ali ne.
Niti jedne muhe na stolu.
Niti na prozorskoj dasci.
Niti na lampi, gdje su obično sjedile u skupinama.
Približila se boci – i ukočila se.
Unutra, na zidovima i u slatkoj tekućini, plutali su deseci, čak i stotine muha. Žive, mrtve, puzeće – ali sve unutra. Više nisu letjele po kući. NI JEDNA nije ostala.
Anna je osjetila kako joj se koža naježila.
“Je li… uspjelo?” tiho je šapnula.
Sljedećeg jutra susjedi su pitali samo jedno.
Anna je iznijela bocu van da je baci. Ali Marta se samo nasmijala:
„Nemoj je baciti. Samo napravi novu. Dobro će ti doći.“
„Zašto?“ upitala je Anna iznenađeno.
„Zato što su muhe samo početak. Uvijek gravitiraju tamo gdje će se pojaviti nešto gore…“
Anna je upitno pogledala susjedu. Ali Marta se samo značajno nasmiješila.
Od tog dana muhe se više nisu pojavljivale. Ali tjedan dana kasnije, Anna se noću probudila od čudnog šuštanja ispod trijema… i shvatila da je Martha bila u pravu.
