Anna je ovaj dan čekala s uzbuđenjem i daškom straha. Šesti mjesec trudnoće posebno je vrijeme: trbuh vam je već zaobljen, beba se kreće, a život je ispunjen iščekivanjem i strepnjom. Stigla je u kliniku prije roka, samo da sjedne u hodnik koji je mirisao na lijekove i kavu. Njezin suprug nije mogao doći – bio je na poslovnom putu, kao i uvijek. Ali nije bila ljuta: “Glavno je da je beba dobro”, ponavljala je u sebi.
Kad ju je liječnik, visok muškarac sa sijedim sljepoočnicama i mekim glasom, pozvao u ordinaciju, nasmiješila se i legla na stol za pregled. Topli gel, poznato zujanje aparata, poznate sive sjene na ekranu.
“Dakle… evo olovke, evo glave…” promrmljao je liječnik, pomičući sondu po njezinom trbuhu.
Anna je hipnotizirano zurila u monitor.
I odjednom se nešto promijenilo. Liječnik se ukočio. Sjena zbunjenosti prešla mu je preko lica. Odmaknuo je pretvarač, vratio ga na mjesto. Slušao je, ponovno pogledao. Zatim je tiho rekao: „Čekaj… čuješ li to?“
Anna se napela. Iz zvučnika se čuo stalan ritam: kuc-kuc-kuc-kuc. Bebino srce. Ali onda – jedva primjetan – drugi ritam. Slabiji. Sporiji.
Kuc… kuc…
Dva srca.
„Rađate… blizance?“ šapnula je Anna.
Liječnik je odmahnuo glavom: „Ne. Slika prikazuje jednu bebu. Samo jednu. Ali… čuje se zvuk. Drugi otkucaj, kao da je netko u blizini.“
Isključio je uređaj, ponovno ga uključio i vratio pretvarač. Zvuk nije nestao. Liječnik se namrštio: „Želim nazvati kolegu.“
Minutu kasnije, starija žena u bijelom mantilu, ozbiljnog pogleda, ušla je u ordinaciju. Šutke je slušala, gledala u ekran i odjednom se prekrižila. Anna je osjetila kako joj jeza prolazi niz kralježnicu. „Što se događa?“ šapnula je. „Je li opasno?“
„Ne“, rekla je žena polako, „samo… rijetko je. Vrlo rijetko. Događa se kada… je netko drugi u blizini.“
Anna nije razumjela. Ali liječnik ju je brzo uvjerio:
„Sve je u redu, beba se normalno razvija. Samo… možda je došlo do greške na aparatu. Ili do refleksije signala.“
Nasmiješio se, ali pogled mu je bio zabrinut.
Kod kuće Anna dugo nije mogla spavati. Čula je taj drugi otkucaj iznova i iznova.
U početku je mislila da je to samo njezina mašta. Ali te noći probudila se uz osjećaj da joj netko nježno dodiruje trbuh iznutra – i da u njoj ima više od jednog otkucaja srca. Stavila je ruku na njega – i odjednom je osjetila drugi otkucaj, malo sa strane, neusklađen s prvim.
Sljedećeg jutra nazvala je majku.
„Mama, vjeruješ li da dijete može imati… anđela blizanca?“
Mama je zastala i tiho odgovorila:
„Ti… si jednom imala brata.“ Rođaka, nerođenog. Drugi fetus je umro u trećem mjesecu. Bila si premalena da bismo ti rekli.
Anna je ostala bez riječi.
“Što?”
“Liječnici su rekli da se ‘rastopio’.” Ali možda je njegova duša ostala blizu.”
Na sljedećem ultrazvuku, drugi otkucaj se ponovno čuo. Aparat je bio nov, pretvarač je bio drugačiji, liječnik je bio drugačiji.
Ali ritam se ponavljao. Na ekranu, samo jedna beba, smiješeći se, kao da maše rukom. A izvan ekrana, slabašan tup… tup… tup…
Liječnik nije ništa rekao. Samo je pitao:
“Jeste li ikada prije nekoga izgubili?”
Anna je kimnula.
“Možda netko štiti vaše dijete.”
Od tada je trudnoća tekla glatko. Anna je osjećala da nije sama. Kad se uplašila, srce joj je počelo ravnomjerno kucati, a drugi ritam, jedva čujan, kao da ju je uhvatio, uspavao.
Porođaj je bio lagan. Dječak se rodio zdrav, s bistrim plavim očima i mekom paperjastom glavom.
Kad ga je primalja podigla, Anna je briznula u plač – od sreće i čudnog osjećaja, kao da je soba postala toplija između njih dvoje. Ali onda se liječnik iznenađeno namrštio.
“Nevjerojatno…” rekao je. “Beba ima rodni znak u obliku srca na njegovim prsima.”
Anna se nasmiješila kroz suze.
“Nije sam”, šapnula je. “Njegov brat je u blizini. Samo nije ovdje.”
Od tada, svake večeri, dok je stavljala bebu u krevet, tiho je pritisnula dlan na njegove prsa i šapnula:
“Hvala ti što ga čuvaš.”
I u tišini sobe, dok bebino srce kuca svojim ritmom, čini se da još uvijek može čuti još jedan zvuk u blizini – malo tiši, malo sporiji, ali još uvijek živ.
Kuc… kuc…
