Katja je zgrabila Olju za ramena.
„U kuću. Odmah.”
Djevojčica je prvi put u životu vidjela takav izraz na majčinu licu.
Bez riječi je potrčala.
Vrata su se zatvorila upravo u trenutku kad je automobil naglo zakočio ispred dvorišta.
Iz njega je izašao muškarac od oko četrdeset godina.
Na prvi pogled djelovao je mirno.
Ali oči su mu užurbano pretraživale dvorište.
Kad je ugledao staricu, lice mu je problijedjelo.
„Mama…”
izgovorio je gotovo šapatom.
Starica se instinktivno stisnula uz Katju.
„Ne vjeruj mu.”
Muškarac je podigao ruke.
„Molim vas… sve je ovo nesporazum.”
Katja nije uzmaknula.
„Rekla je da ste je gurnuli u bunar.”
Nekoliko sekundi nitko nije govorio.
Zatim je muškarac duboko uzdahnuo.
„Ima demenciju.”
Starica je odmah odmahnula glavom.
„Laže.”
Iz džepa je izvukla mali metalni privjesak.
Ruke su joj drhtale.
„Uzmi…”
Katja ga je otvorila.
Unutra je bila stara fotografija.
Na njoj su bili mlada žena, isti taj muškarac kao dječak i stariji gospodin.
Na poleđini je nešto bilo rukom napisano.
„Ako mi se nešto dogodi, ključ je u bunaru.”
Katja je osjetila kako joj srce ubrzava.
Muškarac je naglo krenuo prema njoj.
„Dajte mi to.”
Ali u tom trenutku začuo se glas iz kuće.
„Mama!”
Olja je stajala na prozoru s telefonom u ruci.
„Policija dolazi!”
Muškarac se ukočio.
Pokušao je pobjeći prema automobilu.
Ali već se u daljini čula sirena.
Nekoliko minuta kasnije policajci su pretražili bunar.
Na njegovu dnu pronašli su malu metalnu kutiju.
Unutra su bili dokumenti.
Kupoprodajni ugovori.
Bankovni izvodi.
I rukom pisano priznanje pokojnog supruga starice.
Godinama prije otkrio je da njihov sin pokušava prijevarom prepisati obiteljsko imanje na sebe.
Zato je sve dokaze sakrio na jedino mjesto za koje je vjerovao da ih nitko neće tražiti.
U stari bunar.
Kad je sin nedavno doznao za postojanje tih dokumenata, pokušao je natjerati majku da mu kaže gdje su.
Ona je odbila.
U bijesu ju je gurnuo.
Bio je uvjeren da nitko više nikada neće pogledati u napušteni bunar.
Nije računao na znatiželjnu djevojčicu.
Niti na majku koja nije okrenula glavu od tuđe nevolje.
Nekoliko mjeseci poslije starica je ponovno stajala u istom dvorištu.
Ali ovaj put s osmijehom.
Pravno je vratila svoju kuću.
I dio zemlje darovala Katji.
„Zašto?”
upitala je Katja.
Starica joj je nježno stisnula ruku.
„Jer si mi vratila život.”
Olja je potrčala prema bunaru.
Na njegovu rubu sada su rasle šarene cvjetnice.
„Mama…”
rekla je veselo.
„Sad više nije strašan.”
Katja je pogledala bunar.
Nekoć je skrivao tamu.
Sada je podsjećao da ponekad upravo na mjestu najvećeg straha može započeti novi život.
I da jedno hrabro dječje „Mama, netko je tamo…” može spasiti više od jedne osobe.
