Aleksej se vraćao kući nakon tipičnog dana. Torbu je prebacio preko ramena, misli su mu bile usmjerene na to što će kuhati za večeru. Sunce je već zalazilo, a dvorište je bilo tiho, gotovo pospano.
Već je umetnuo ključ u bravu kada je krajičkom oka primijetio pokret kod svojih nogu.
U početku se činilo kao grana. Debela, tamna, svjetlucava na suncu. Ali onda se grana pomaknula.
Aleksej se ukočio. Na donjoj stepenici, polako i glatko se migoljeći, ležala je ogromna zmija.
Sekunde su se vukle kao vječnost. Čuo je kako mu srce glasno lupa u prsima, a grlo mu je bilo suho. Zmija je podigla glavu i njihovi su se pogledi sreli.
Nije se sjećao da je napravio korak unatrag. Zatim još jedan. I još jedan.
Sve o čemu je mogao razmišljati bilo je: “Što?! Ovdje?! Unutar gradskih granica?!”
Znao je da je u blizini mala šuma. Ali da takvo stvorenje dopuže do kuće… To nije moguće.
A onda, nekoliko trenutaka kasnije, Aleksej je primijetio detalj koji mu je poslao jezu niz kralježnicu.
Oko zmijskog vrata bilo je nešto što je nalikovalo ogrlici. Tanka, tamna traka, poput stare gumice ili remena.
Ovo nije bila divlja zmija.
Nazvao je spasioce, ne skrećući pogled. Dok su stizali, Aleksej je stajao kao ukopan, promatrajući zmiju kako lijeno puzi prema vratima, kao da zna kamo ide.
Kad su stručnjaci stigli, nisu mogli vjerovati svojim očima: bila je to rijetka vrsta, koja nije autohtona u ovom kraju. Je li mogla biti pripitomljena, pobjegla ili puštena? Ali najčudnije je bilo to što su ispod ogrlice pronašli malu metalnu pločicu.
Na njoj je bilo ugravirano:
“Br. 7. Dom.”
Nitko nikada nije shvatio odakle dolazi.
Ali od tada se Aleksej nije mogao mirno vratiti kući – svake večeri je pogledavao prema stepenicama.
A ponekad, posebno u tihim, toplim večerima, mislio je da ponovno čuje tiho šuštanje na vratima…
