Oluja je bjesnila nad brdima cijelu noć. Vjetar je zavijao kao da će srušiti krov, kiša je udarala o prozore, a munje su tako jarko obasjavale nebo da se stara seoska kuća tresla sa svakim udarom.
Lukas Schneider, poljoprivrednik s dvadeset godina iskustva, nije spavao – oluja je bila prejaka za odmor. Ali kada se iz palače začuo dugi, mučni urlik, Lukas je zgrabio petrolejku i istrčao u dvorište.
Zemlja je šljapkala pod njegovim čizmama, vjetar ga je oborio s nogu. Otvorio je teška vrata štale. Unutra, na slami, ležala je najfinija trava – Bella. Teško je disala, oči su joj sjale od boli i straha – rađale su.
“Izdrži, djevojko… Uz tebe sam”, šapnuo je Lukas, zasukavši rukav, baš kao što je to učinio njegov otac.
Radio je samouvjereno, uvježbanim pokretima. Ali što je proces dalje odmicao, zrak je postajao sve hladniji. Svjetiljka je treperila. Propuh je zviždao, kao da se netko nevidljiv kreće između regala.
I onda… trenutak.
Lucas je posegnuo za prednjim šapama, ali kad se novorođenče pojavilo, ukočio se.
Nije bilo tele.
Tijelo je bilo prekriveno sluzi, trnci, toplo… ali…
Šape su bile preduge i tanke.
Nije bilo krzna – koža je bila gotovo prozirna.
Uši su bile šiljaste, poput risovih.
Oko je bilo zatvoreno, ali nešto se dizalo ispod kapaka, kao da je moglo vidjeti…
“O, Bože svemogući…” šapnuo je Lucas, povlačeći se.
Bella je tiho frknula, ne od straha. Ali… molila je: “Ne diraj.”
Stvorenje je ispustilo zvuk. Nije bilo rike, nije bilo vriska – zvuka koji Lucas nikada prije nije čuo.
U tom trenutku, grmljavina je udarila tako snažno da se štala zatresla. Vjetar je širom otvorio vrata.
I stvorenje je otvorilo oči.
Jantarne. Duboke. Ne baš ljudske… ali ni životinjske.
ukorio ga je Lucas. Držao je svjetiljku u rukama.
A u slami, sićušno stvorenje jedva je podiglo glavu… i pružilo malu, gotovo ljudsku ruku prema njoj.
Stajao je između straha i dužnosti.
Pred njima je bilo nešto čudno… ali živo.
I donio je odluku.
