— A Irina zna za ovaj novac?
Kostja je toliko brzo ustao da je tabure zaškripao po podu.
— Mama, daj mi to.
Antonina Vasiljevna povukla je papir prema sebi.
— Sjedi.
— Rekao sam, daj!
Muškarac na vratima napravio je korak naprijed.
— Mladiću, smirite se.
Kostja ga je pogledao.
— A vi se nemojte petljati u moju obitelj!
Čovjek se nasmijao.
— Prije dva mjeseca bio si puno pristojniji kad si molio za posao.
Kostja je zašutio.
Antonina je ponovno pogledala dokument.
— Sergej Petrovič, objasnite mi.
Muškarac je skinuo kapu.
— Vaš sin došao je k nama početkom srpnja. Trebao nam je pomoćnik voditelja skladišta. Plaća pristojna. S njegovim obrazovanjem mogao je brzo napredovati.
Pogledao je Kostju.
— Razgovor je prošao dobro. Dogovorili smo početak rada u ponedjeljak.
— I?
— Nije došao.
Antonina je pogledala sina.
— A Irini si rekao da su te odbili.
— Nisam…
— Rekao si.
— Situacija je bila drugačija.
Sergej Petrovič odmahnuo je glavom.
— Zvali smo ga tri puta.
— Telefon mi nije radio.
— Razgovarao sam s tobom osobno.
Tišina.
Antonina nije povisila glas.
To je Kostji bilo gore od vikanja.
— A ovaj novac?
Pokazala je drugi papir.
Sergej Petrovič uzdahnuo je.
— To nije od nas.
— Onda zašto je kod vas?
— Zato što ga je vaš sin ostavio u fasciklu s dokumentima kad je dolazio na razgovor. Čuvao sam da mu vratim.
Kostja je naglo posegnuo za papirom.
Majka ga je sklonila.
Bio je to bankovni izvod.
Ne velik.
Ali dovoljan.
Na računu je bilo gotovo osamsto tisuća rubalja.
Antonina je nekoliko puta pogledala broj.
— Odakle ti ovo?
Kostja se ponovno spustio na tabure.
— Moje je.
— Vidim da nije moje.
— Onda što pitaš?
Majka je spustila papir na stol.
— Jer ti godinu dana živiš na ženinoj plaći.
Prije godinu dana Kostja je dao otkaz.
Službeno zbog „profesionalnog izgaranja“.
Prva dva mjeseca Irina ga je podržavala.
— Odmori se — govorila mu je. — Pronaći ćeš nešto bolje.
Treći mjesec počela je pitati šalje li životopise.
Šesti mjesec počela je raditi dodatne smjene.
Deveti mjesec pronašla je drugi posao.
A dvanaesti mjesec izbacila ga je.
Sve to vrijeme Kostja je govorio da nema ni rublje.
Za cigarete je tražio od Irine.
Za telefon od Irine.
Za novu jaknu od majke.
Kada bi trebalo platiti režije, govorio je:
— Čim nađem posao, vratit ću.
A sada je pred njima ležao račun s novcem.
— Odakle? — ponovno je pitala Antonina.
— Prodao sam auto.
— Koji auto?
— Svoj.
— Tvoj auto prodan je prije dvije godine i taj je novac otišao u kaparu za stan.
Kostja je stisnuo usne.
Majka ga je poznavala dovoljno dobro.
Kada je bio dijete, ovako je izgledao kada bi ga uhvatila da laže.
Samo što tada nije imao trideset godina.
— Kostja.
— Što?
— Posljednji put pitam. Odakle novac?
Napokon je rekao:
— Od djeda.
Antonina se ukočila.
— Kojeg djeda?
— Tvog oca.
Sada je čak i Sergej Petrovič izgledao zbunjeno.
Antoninin otac umro je prije tri godine.
— Kakav novac od djeda?
— Ostavio mi je nešto.
— Moj otac nije imao osamsto tisuća.
Kostja je spustio pogled.
— Imao je garažu.
Antonina je problijedjela.
— Garažu?
Znala je za garažu.
Stari metalni objekt na rubu grada.
Njezin otac tamo je desetljećima popravljao svoj automobil.
Nakon njegove smrti Antonina je mislila da je garaža pripala gradu zbog neriješenih papira.
Kostja je tada rekao da će sve provjeriti.
Vratio se nakon nekoliko dana.
— Nema se što naslijediti, mama. Dokumenti nisu sređeni.
Antonina mu je vjerovala.
Sada je polako sjela.
— Prodao si djedovu garažu?
— Bila je prepisana na mene.
— Kako?
Nije odgovorio.
— Kako, Kostja?
— Djed je još prije smrti potpisao punomoć.
— Za što?
— Da riješim papire.
Antonina ga je gledala.
— Punomoć prestaje vrijediti smrću.
Kostja je podigao pogled.
Nije očekivao da će to znati.
— Kasnije je sve riješeno.
— Kako?
— Mama, zašto je to sada važno?
— Jer je to bila imovina mojeg oca.
Sergej Petrovič diskretno je ustao.
— Mislim da bih trebao otići.
Antonina je kimnula.
— Hvala što ste došli.
Na vratima se okrenuo prema Kostji.
— Ponuda za posao više ne vrijedi.
Kostja se podrugljivo nasmijao.
— Kao da sam je želio.
Sergej Petrovič ga je nekoliko sekundi gledao.
— Upravo je to vaš problem.
Vrata su se zatvorila.
Majka i sin ostali su sami.
Miris kuhane heljde ispunjavao je kuhinju.
— Irina zna?
— Ne.
— Naravno da ne zna.
Antonina je spojila stvari.
— Zato nisi radio.
Kostja ništa nije rekao.
— Imao si novac.
— Htio sam ga sačuvati.
— Za što?
— Za svoj projekt.
Evo ga.
„Projekt.“
„Prizvanje.“
„Kreativna kriza.“
Sve velike riječi koje su trebale sakriti vrlo malu istinu.
— Kakav projekt?
Kostja se malo uspravio.
Kao da je napokon došao do dijela razgovora u kojem će ga netko razumjeti.
— Želim snimiti film.
Antonina ga je gledala.
— Film?
— Kratki film. Imam scenarij. Ako dobro ispadne, mogu ga poslati na festivale.
— Koliko si uložio?
— Još ništa.
— Godinu dana?
— Pripremam se.
Majka je zatvorila oči.
Irina je godinu dana radila na dva posla.
A osamsto tisuća rubalja stajalo je netaknuto jer je njezin muž „čuvao kapital za umjetnost“.
— Uzmi telefon.
— Zašto?
— Nazovi Irinu.
— Neću.
— Onda ću ja.
— Mama!
Antonina je već birala broj.
Irina se javila nakon nekoliko zvona.
Glas joj je bio iscrpljen.
— Antonina Vasiljevna?
— Ira, oprosti što smetam. Je li Kostja kod tebe ostavio kakav novac?
Kostja je skočio.
— Prekini!
Antonina se okrenula od njega.
— Kakav novac? — pitala je Irina.
— Oko osamsto tisuća.
Duga tišina.
— Što?
Kostja je zgrabio jaknu.
— Dosta mi je ovog cirkusa!
Majka je stala između njega i vrata.
Bila je niža od njega.
Ali nije se pomaknula.
— Sjedi.
— Makni se.
— Sjedi.
Nešto u njezinu glasu natjeralo ga je da stane.
Iz telefona se začuo Irinin glas.
— Antonina Vasiljevna… ja ne razumijem.
— Ni ja još.
Irina je nekoliko sekundi šutjela.
A onda zaplakala.
Tiho.
Bez teatralnosti.
— Prije dva mjeseca posudila sam pedeset tisuća od kolegice.
Antonina je zatvorila oči.
— Zašto?
— Kasnili smo s hipotekom.
Pogledala je sina.
— Čuo si?
Kostja je šutio.
— Čuo si?!
— Čuo sam.
— Tvoja žena posuđuje novac za hipoteku dok ti skrivaš osamsto tisuća?
— To je moj novac!
— A stan je čiji?
— Zajednički.
— Hrana?
— Zajednička.
— Struja?
— Zajednička.
— Tvoja umjetnost je tvoja, a računi su zajednički?
Kostja je pocrvenio.
Tada se dogodilo nešto neočekivano.
Irina je preko telefona rekla:
— Nemojte ga vraćati.
Antonina je zastala.
— Ira…
— Molim vas.
Glas joj više nije drhtao.
— Nisam ga izbacila da bih ga uplašila.
Kostja se okrenuo prema telefonu.
— Čuješ li ti sebe?
Irina ga je ignorirala.
— Jutros sam podnijela zahtjev za razvod.
Kostja je problijedio.
— Što?
— I razgovarala sam s odvjetnikom.
— Zbog svađe?!
— Ne zbog svađe.
— Onda zbog čega?
Irina je duboko udahnula.
— Zato što sam jučer pronašla tvoj drugi telefon.
Tišina.
Antonina je pogledala sina.
Kostjino lice potpuno se promijenilo.
— Kakav telefon?
— Onaj koji si držao u kutiji s alatom.
Majka je odmah shvatila.
Novac nije bio posljednja tajna.
— Što je bilo u telefonu? — pitala je.
Irina nije odmah odgovorila.
— Fotografije stanova.
— Kakvih stanova?
— Koje je Kostja gledao.
Kostja se nervozno nasmijao.
— I što? Čovjek ne smije gledati oglase?
— U drugom gradu — nastavila je Irina. — I poruke s agentom.
Antonina je osjetila hladnoću.
— Zašto?
Irina je odgovorila:
— Planirao je otići.
Kostja više nije glumio uvrijeđenog umjetnika.
— To nije bilo ozbiljno.
— U porukama piše da planiraš kupiti garsonijeru gotovinom nakon razvoda.
Majka je polako pogledala bankovni izvod.
Osamsto tisuća.
— Zato nisi dirao novac.
Kostja je šutio.
— Nije bio za film.
Ništa.
— Čuvao si ga da odeš nakon što Irina još malo otplati stan.
— Nije tako!
— Kako je?
Kostja je izgubio strpljenje.
— Htio sam imati nešto svoje!
— Imao si brak!
— U kojem me stalno pritiskala!
— Jer nije mogla sama plaćati sve!
— Nitko je nije tjerao da radi dvije smjene!
Nakon tih riječi više nije bilo povratka.
Čak se i Kostja odmah pokajao što ih je izgovorio.
Ali bilo je kasno.
Iz telefona se čulo:
— Hvala.
Irinin glas bio je potpuno miran.
— Za što? — pitao je Kostja.
— Trebala sam to čuti.
Veza se prekinula.
Kostja je zgrabio torbu.
— Zadovoljna?
Antonina nije odgovorila.
— Uništila si mi brak.
Majka ga je dugo gledala.
— Ne, sine.
Prišla mu je.
Podigla sportsku torbu s poda.
Stavila mu je u ruke.
— Samo sam odbila spašavati te od posljedica onoga što si sam napravio.
— Kamo da idem?
— Ne znam.
— Ja sam ti sin!
— Jesi.
Glas joj je prvi put zadrhtao.
— I volim te dovoljno da te ne pustim da ovakav ostaneš.
Otvorila je vrata.
Kostja nije izlazio.
— Mama…
— Kada pronađeš posao, nazovi me.
— A do tada?
— Do tada saznaj koliko stvarno košta tvoja sloboda.
Vrata su se zatvorila.
Prve dvije noći Kostja je spavao kod prijatelja.
Treću ga je prijateljeva žena zamolila da ode.
Tjedan dana proveo je u jeftinom hostelu.
Novac koji je godinama zamišljao kao početak novog života počeo je nestajati nevjerojatnom brzinom.
Smještaj.
Hrana.
Prijevoz.
Odvjetnik.
Ispostavilo se da je samostalan život puno skuplji kada ga ne financira supruga.
Nakon tri tjedna nazvao je Sergeja Petroviča.
— Ima li još mjesta?
— Rekao sam da ponuda više ne vrijedi.
— Znam.
Tišina.
— Ali mogu početi od bilo čega.
Sergej Petrovič zastao je.
— Sutra u sedam.
— Hvala.
— Nemoj kasniti.
Kostja je došao u šest četrdeset.
Irina ga nije primila natrag.
Ni nakon prvog mjeseca.
Ni nakon trećeg.
Razvod se nastavio.
To je bila možda najteža lekcija.
Kostja je cijeli život vjerovao da je promjena nešto što napraviš kako bi dobio nagradu.
Nađeš posao — žena se vrati.
Ispričaš se — majka oprosti.
Postaneš odgovoran — sve ponovno bude kao prije.
Ali odrasli život ne funkcionira tako.
Ponekad postaneš bolji tek nakon što si nepovratno izgubio ono zbog čega si se trebao promijeniti mnogo ranije.
Šest mjeseci poslije Antonina je ponovno prebirala heljdu za istim stolom.
Netko je pozvonio.
Otvorila je.
Kostja.
Bez sportske torbe.
U radnoj jakni.
— Mogu ući?
Pogledala mu je cipele.
Sam ih je skinuo.
To ju je gotovo nasmijalo.
Sjeli su u kuhinju.
— Kako je Ira?
— Dobro.
— Razgovarate?
— Samo oko razvoda i stana.
Kimnula je.
— Žao mi je.
— I meni.
Kostja je neko vrijeme šutio.
— Mama?
— Da?
— Bio sam užasan muž.
Antonina nije rekla:
„Nisi.“
Nije rekla:
„Svi griješe.“
Samo je odgovorila:
— Jesi.
Kostja se prvi put nije branio.
— Znam.
Tada mu je stavila tanjur vruće heljde pred lice.
— Jedi.
Nasmiješio se.
— Znači, mogu se vratiti?
Majka ga je strogo pogledala.
— Ne zanosi se.
Oboje su se nasmijali.
Jer majčinska ljubav nije uvijek otvoriti vrata kada dijete zahtijeva da ga spasite.
Ponekad je upravo suprotno.
Ponekad morate zatvoriti vrata odraslom sinu kako bi prvi put u životu naučio otvoriti svoja.
