Rachel je nekoliko sekundi gledala Sofiju kao da je prvi put vidi.
— Agentica?
Nitko nije odgovorio.
Glavna čuvarica, kapetanica Denise Harper, okrenula se prema ostalim zatvorenicama.
— Sve natrag prema zidu. Odmah.
Nitko nije protestirao.
Čak ni Rachel.
Sofia je obrisala vodu s obrva.
— Rekla sam da me ne vadite dok ne dobijemo ime.
Harper joj je prišla bliže.
— Netko je prije dvije minute pokušao udaljeno obrisati snimke kamera 4, 7 i 9.
— Tko ima pristup?
— To upravo pokušavamo utvrditi.
Sofia je pogledala prema kameri.
— Onda me netko prepoznao.
Rachel je sve čula.
— Što se događa?
Harper ju je pogledala.
— Za tebe? Ništa dobro.
— Nisam napravila ništa!
Nekoliko zatvorenica gotovo se nasmijalo.
Harper nije.
— Upravo si pokušala napasti drugu zatvorenicu pred tri kamere.
— Ona mi je skoro slomila ruku!
Sofia je mirno odgovorila:
— Ne. Zaustavila sam je.
Rachel ju je pogledala s mržnjom.
— Tko si ti?
Sofia nije odgovorila.
Harper jest.
— Netko tko nije došao ovdje zbog tvojeg peciva.
To je bilo potpuno točno.
Sofia Morales nije bila obična zatvorenica.
Ali nije bila ni policajka koja se iz zabave ubacila u zatvor.
Radila je kao istražiteljica u posebnoj jedinici državnog tužiteljstva.
Posljednjih osamnaest mjeseci istraživala je lanac korupcije povezan s tri ženska zatvora.
Nestali dokazi.
Lažni disciplinski izvještaji.
Novac koji je ulazio na račune zaposlenika.
Droga koja se pojavljivala u blokovima bez jasnog objašnjenja kako je prošla kontrolu.
I jedna stvar koja je bila još ozbiljnija.
Dvije zatvorenice koje su trebale svjedočiti u različitim predmetima bile su napadnute neposredno prije premještaja.
Jedna je završila u bolnici.
Druga je povukla iskaz.
Sofia je u zatvor ušla pod lažnim identitetom.
Ne zbog Rachel.
Rachel je bila samo dio okoliša.
Nasilna.
Dominantna.
Ali prema dosadašnjim informacijama nije bila glavna meta istrage.
Sofia je tražila osobu koja je zatvorenicama davala informacije o tome tko razgovara s istražiteljima.
Netko iznutra.
Netko tko je imao pristup rasporedima.
Kamerama.
Disciplinskim dosjeima.
I popisima premještaja.
— Koliko dugo ovo traje? — pitao je zamjenik upravitelja Marcus Bell kad je Sofia sat vremena poslije sjedila u maloj sigurnosnoj sobi.
— Duže nego što smo mislili.
Bila je presvučena u suhu sivu trenirku.
Kosa još mokra.
Na stolu su bile fotografije, zapisi smjena i ispis pristupa nadzornom sustavu.
Bell je izgledao blijedo.
— Želiš reći da netko iz mojeg osoblja briše snimke?
— Netko je upravo pokušao.
— Tko?
Harper je gurnula papir prema njemu.
— Pristup je došao s administratorskog računa.
Bell se ukočio.
— Koliko ljudi ima administratorski pristup?
— Četvero.
Upraviteljica zatvora.
Bell.
Voditeljica sigurnosti Harper.
I tehnički administrator Leonard Price.
Bell je pogledao Harper.
— Ti?
Harper ga je hladno pogledala.
— Moj račun bio je aktivan ovdje kraj mene.
— Znači Price?
Sofia odmah podignula ruku.
— Ne skačemo na najlakši odgovor.
Takvu je pogrešku već jednom napravila.
Prije dvije godine.
U drugom slučaju.
Prvi čovjek koji je izgledao kriv bio je samo čovjek kojemu je netko ukrao vjerodajnice.
Sofia zbog toga više nije vjerovala očitim tragovima.
— Trebamo znati odakle je stvarno došao pristup.
Harper je kimnula.
— Tehničari već provjeravaju.
U međuvremenu Rachel je sjedila u sobi za razgovore.
Sama.
Prvi put bez svojih prijateljica.
Nije joj se sviđalo.
Vrata su se otvorila.
Sofia je ušla.
Rachel se odmah uspravila.
— Došla si se naslađivati?
— Ne.
— Onda što hoćeš?
Sofia je sjela nasuprot nje.
— Želim razgovarati o Tashi Green.
Rachelino lice promijenilo se.
Tek malo.
Ali Sofia je vidjela.
Tasha Green bila je zatvorenica koja je prije četiri mjeseca završila u bolnici.
Navodno nakon svađe u tušu.
Službeni izvještaj tvrdio je da je pala.
Fotografije ozljeda nisu odgovarale običnom padu.
Tasha je tada odbila reći tko ju je napao.
— Ne znam ništa o njoj.
— Znaš.
— Dokaži.
— Tvoja prijateljica Keisha bila je s njom sat vremena prije napada.
Rachel je odmahnula glavom.
— To nema veze sa mnom.
— A ti si istog dana dobila premještaj iz radne smjene neposredno prije incidenta.
Rachel je šutjela.
— Netko ti je rekao da se makneš.
Još šutnje.
Sofia se naslonila.
— Rachel, ne mislim da si ti organizirala ono što se ovdje događa.
— Baš lijepo.
— Mislim da te netko koristi.
To je pogodilo živac.
— Mene nitko ne koristi.
— Onda objasni kako uvijek unaprijed znaš tko će dobiti premještaj, tko ide u izolaciju i kada je dodatna kontrola u bloku.
Rachelino lice se stvrdnulo.
— Imam oči.
— Ne za računalne rasporede.
Rachel je pogledala prema kameri u kutu.
— Ovo se snima?
— Da.
— Onda nemam što reći.
Sofia je nekoliko sekundi šutjela.
Zatim ustala.
— U redu.
Krenula je prema vratima.
Rachel je progovorila.
— Čekaj.
Sofia se okrenula.
Rachel je spustila pogled.
— Postoji jedna osoba.
— Tko?
— Ne znam ime.
— Rachel.
— Ozbiljno.
— Kako komunicira?
Rachel je pogledala prema vratima.
— Papirići.
Jednom ili dvaput mjesečno Rachel bi u ormariću za sredstva za čišćenje pronašla presavijen komad papira.
Na njemu bi bilo ime.
Ponekad vrijeme.
Ponekad mjesto.
Nikad izravna naredba.
Samo informacija.
„Ne idi večeras u tuš B.“
„Nova iz bloka C priča previše.“
„Inspekcija u srijedu.“
Rachel je koristila informacije kako bi održavala svoj položaj.
Nije pitala tko ih šalje.
— Zašto bi netko tebi davao takve informacije?
Rachel se kiselo nasmiješila.
— Zato što ja održavam red.
— Čiji red?
Rachel nije odgovorila.
Najvažniji papirić dobila je prije četiri mjeseca.
Dan prije Tashina napada.
Na njemu je pisalo samo:
„Nemoj biti blizu tuša nakon 19:20.“
Rachel je poslušala.
— Znači znala si da će se nešto dogoditi.
— Znala sam da ne želim biti tamo.
— I nisi upozorila Tashu?
Rachel je spustila pogled.
— Ne.
Prvi put Sofia nije u Rachel vidjela nasilnicu iz dvorišta.
Vidjela je nekoga tko je godinama glumio da ima kontrolu, a zapravo se naviknuo živjeti po pravilima osobe čije ime nije ni znao.
— Gdje su papirići?
— Većinu sam bacila.
— Većinu?
Rachel ju je pogledala.
— Dva sam sačuvala.
Zašto?
Jer je i Rachel jednom počela sumnjati.
Prvi papirić upozoravao ju je na pretres njezine ćelije šest sati prije nego što je službeno određen.
Drugi je sadržavao ime zatvorenice koja će biti premještena u drugi zatvor.
Informacija koja se nalazila samo u internom sustavu.
Rachel ih je sakrila ispod metalnog nosača kreveta.
Papirići su pronađeni.
Na njima nije bilo otisaka korisnih za identifikaciju.
Ali papir je bio zanimljiv.
Nije dolazio iz zatvorskih bilježnica.
Bio je to papir iz malog termalnog pisača.
Isti tip koristio se u jednoj prostoriji.
Medicinskom odjelu.
Bell je odmah rekao:
— Doktorica Lane?
Sofia ga je pogledala.
— Rekla sam da ne skačemo na zaključke.
Medicinski odjel imao je tri pisača.
Pristup imalo više od deset zaposlenika.
Ali samo jedna osoba bila je na poslu svaki put kada je Rachel prema nadzornim snimkama išla prema ormariću za čišćenje.
Medicinski tehničar Aaron Voss.
Četrdeset osam godina.
Jedanaest godina zaposlen u zatvorskom sustavu.
Bez disciplinskih problema.
Gotovo dosadno čist dosje.
— Prečisto — rekla je Sofia.
Harper je kimnula.
— I ja sam pomislila.
Provjerili su njegove financije.
Ništa očito.
Nije vozio luksuzan automobil.
Nije imao veliku kuću.
Nije putovao.
Ali njegova bivša supruga imala je tvrtku za čišćenje.
Tvrtka je u posljednje tri godine dobila nekoliko uplata od malih konzultantskih društava.
Ukupno gotovo 190.000 dolara.
Jedno od tih društava bilo je povezano s odvjetničkim uredom koji je zastupao kriminalnu skupinu zbog koje su dvije zatvorenice trebale svjedočiti.
Sada je postojala veza.
Ne dokaz.
Ali veza.
Sofia je željela vratiti operaciju pod kontrolu.
— Nemojte ga uhititi.
Bell ju je pogledao kao da je poludjela.
— Imamo čovjeka koji možda ugrožava zatvorenice.
— Imamo čovjeka za kojeg sumnjamo.
— Što želiš?
— Da misli da još uvijek nije otkriven.
Plan je bio jednostavan.
Namjerno će se u sustav unijeti lažna informacija.
Samo vrlo mali broj ljudi vidjet će je.
Da će jedna zatvorenica pod imenom Sofia Vega biti premještena sljedeće večeri u 22:30 kroz servisni hodnik.
Voss je, kao medicinski tehničar, zbog njezina lažnog medicinskog pregleda imao razlog vidjeti raspored.
Ako informacija procuri, znat će.
Rachel nije znala detalje.
Samo je vraćena u blok.
Prije nego što je otišla, pitala je Sofiju:
— Hoćeš me optužiti zbog dvorišta?
— Disciplinski postupak nije moj posao.
— Znači hoćeš.
— Polila si me vodom i pokušala udariti.
Rachel je zakolutala očima.
— Tako znači.
Sofia ju je pogledala.
— Ali ako pomogneš sada, to će biti zabilježeno.
Rachel se nasmijala.
— Znači i ti imaš svoje načine.
— Razlika je što ti govorim što dobivaš.
Sljedećeg dana ništa.
Do 16:00 ništa.
Do 18:30 ništa.
U 19:05 Rachel je ušla u prostoriju za pranje rublja.
Kad se vratila, lice joj je bilo ozbiljno.
Harper ju je odvela Sofiji.
Rachel je na stol stavila mali presavijeni papirić.
Na njemu:
„Ne idi blizu servisnog hodnika večeras.“
Sofia ga je pročitala.
— Vrijeme?
— Nema.
— Znači informacija je procurila.
Sada više nisu sumnjali da netko koristi Rachel kao neizravan kanal.
Ali još nisu znali je li Voss osobno autor.
U 22:15 Sofia je odjenula zatvorsku uniformu.
Harper se protivila.
— Imamo dovoljno da interveniramo.
— Ne.
— Ako je netko spreman napasti—
— Bit će ljudi na obje strane hodnika.
— To ne znači da mi se sviđa.
Sofia se nasmiješila.
— Ne mora.
U 22:28 vrata ćelije otvorila je čuvarica.
Sofia je krenula servisnim hodnikom s lisicama sprijeda, kao da je premještaju.
Dvadeset metara dalje svjetlo je nakratko zatreperilo.
Sofia je to odmah primijetila.
Zatim zvuk vrata.
Netko je ušao iz medicinskog prolaza.
Aaron Voss.
Nosio je plavu medicinsku uniformu.
U ruci malu torbu.
— Što radite ovdje? — pitala je čuvarica uz Sofiju.
— Hitna procjena prije transporta.
— Nije naručena.
Voss je zastao.
To je trajalo možda pola sekunde.
Dovoljno.
Okrenuo se.
Vrata iza njega već su se zatvorila.
Harper i dva istražitelja izašli su iz bočnog prolaza.
— Aarone, ostani gdje jesi.
Voss je ispustio torbu.
Iz nje nisu ispali lijekovi.
Ispao je mobitel.
Mali paket gotovine.
I jednokratna SIM kartica.
Nije pružao otpor.
Samo je rekao:
— Nemate pojma što radite.
Sofia mu je prišla.
— Onda nam objasni.
— Misliš da sam ja glavni?
— Nisam rekla da jesi.
Voss se prvi put nasmiješio.
— Dobro. Onda si pametnija nego što izgledate.
To nije bio kraj.
Bio je početak.
Voss je bio posrednik.
Dobivao je informacije od nekoga s administrativnim pristupom.
On ih je zatim prosljeđivao zatvorenicama poput Rachel ili osobama koje su obavljale prljavi dio posla.
Za uzvrat je dobivao novac preko tvrtke bivše supruge.
Ali račun s kojeg su pokušane obrisati snimke iz dvorišta nije bio njegov.
Pravi pristup dolazio je s računala u uredu zamjenika upravitelja.
Marcusa Bella.
Kad je Harper rekla Sofiji, ona nije reagirala odmah.
— Možda je račun kompromitiran.
— Provjerili smo.
— Fizički pristup?
Harper je kimnula.
— Kartica za vrata. Njegova.
Bell je tvrdio da je cijelo poslijepodne bio na sastanku.
Bio je.
Ali sastanak je imao pauzu od jedanaest minuta.
Dovoljno da se vrati u ured.
Snimka hodnika pokazivala ga je kako ulazi.
Šest minuta poslije izlazi.
Upravo u vremenu kada je netko pokušao izbrisati snimke Sofijina sukoba s Rachel.
— Zašto bi brisao baš taj incident? — pitala je Harper.
Sofia je dugo gledala vremensku crtu.
— Jer me prepoznao.
— Odakle?
— To moramo otkriti.
Odgovor se nalazio u starijem predmetu.
Prije nego što je postao zamjenik upravitelja, Bell je radio u drugom zatvoru.
Tamo je Sofia godinu dana ranije vodila intervju sa zaštićenom svjedokinjom.
Bell nije bio u prostoriji.
Ali potpisao je evidenciju posjeta.
I vidio je Sofijinu fotografiju na službenoj identifikaciji.
Kad se pojavila kao nova zatvorenica, možda je nije odmah prepoznao.
Ali nakon incidenta u dvorištu, kad je Sofia izvela precizan obrambeni zahvat, nešto mu je bilo poznato.
Provjerio je stare zapise.
Našao ime.
I paničario.
Bell je uhićen isto jutro.
U njegovoj kući pronađeni su dokumenti koji nisu smjeli napustiti zatvor.
Kopije svjedočenja.
Rasporedi premještaja.
Imena zatvorenica koje su surađivale s tužiteljstvom.
I jedna mapa s fotografijama.
Na tri fotografije bila je Sofia.
— Znači znao je za mene prije nego što sam uopće došla — rekla je.
Harper je odmahnula glavom.
— Izgleda da je za tvoj dolazak saznao tek dan prije.
— Od koga?
To je bilo posljednje pitanje.
I odgovor nije bio netko iz zatvora.
Bio je to djelatnik u državnom uredu koji je sudjelovao u pripremi njezina lažnog identiteta.
Čovjek po imenu Steven Mallory.
Uredski analitičar.
Nikada nije bio na terenu.
Nikada nije nosio uniformu.
Nitko ga nije smatrao opasnim.
Upravo zato godinama je mogao prodavati informacije.
Lanac je konačno izgledao ovako:
Mallory je upozoravao Bella.
Bell je davao pristup rasporedima i sigurnosnim informacijama.
Voss je služio kao posrednik unutar blokova.
A zatvorenice poput Rachel korištene su za održavanje straha i pomicanje ljudi bez očite veze s osobljem.
Rachel nije bila nevina.
Sofia to nikada nije tvrdila.
Nasilje je bilo njezin izbor.
Zastrašivanje također.
Ali nije bila mozak operacije.
Bila je alat koji je uživao u svojoj ulozi dok nije shvatio da ga netko drugi cijelo vrijeme drži za ručku.
Dva tjedna poslije Sofia je ponovno sjela nasuprot njoj.
Rachel je podignula obrve.
— Još si ovdje?
— Zadnji put.
— Jesam li sad slavna?
— Ne.
— Šteta.
Sofia je otvorila mapu.
— Tvoje informacije pomogle su u istrazi.
Rachel se prestala šaliti.
— I?
— Tužitelj će to uzeti u obzir.
— Hoću li izaći ranije?
— Ne obećavam ono što nije moje.
Rachel je kimnula.
To je očito cijenila više nego lažnu nadu.
— A ono s vodom? — pitala je.
— Još uvijek disciplinski prekršaj.
Rachel se nasmijala.
— Mislila sam da smo sad prijateljice.
— Nismo.
— Mogla si barem lagati.
— Imala si dovoljno ljudi koji su ti lagali.
Rachel je na trenutak šutjela.
— Pošteno.
Kad je Sofia ustala, Rachel ju je zaustavila.
— Zašto nisi uzvratila?
— Kada?
— U dvorištu. Mogla si me spustiti na pod.
Sofia ju je pogledala.
— Jer mi cilj nije bio pobijediti te.
— Nego?
— Vidjeti tko će reagirati kad pomisli da bi moja maska mogla pasti.
Rachel je polako kimnula.
— Znači ja sam ti pomogla?
— Nenamjerno.
Rachel se nasmijala.
— To mi je draže.
Istraga je trajala još gotovo godinu dana.
Bell, Voss i Mallory završili su pred sudom zajedno s nekoliko ljudi izvan zatvorskog sustava.
Nisu svi dobili iste optužbe.
Nisu svi priznali.
Ali mreža je razbijena.
Procedura pristupa sigurnosnim sustavima potpuno je promijenjena.
Rasporedi premještaja više nisu bili dostupni širokom krugu zaposlenika.
Svaki pokušaj brisanja snimki automatski se bilježio na vanjskom sustavu.
Tasha Green kasnije je pristala ponovno dati iskaz.
Ovaj put izvan zatvora i pod zaštitom.
Nije rekla da joj je Rachel naudila.
Napad je izvršila druga zatvorenica koja je dobila informaciju preko Vossa.
Rachel je toga dana samo bila upozorena da se makne.
Ta razlika bila je važna.
Ne zato da je opravda.
Nego da krivnja ostane tamo gdje pripada.
Mjesecima poslije Harper je srela Sofiju na sudskom hodniku.
— Još uvijek mrzim način na koji je operacija počela.
— Zbog vode?
— Zbog toga što je Rachel bila centimetar od toga da te udari metalnom bocom.
Sofia se nasmiješila.
— Plastična je bila.
— To te treba utješiti?
— Malo.
Harper je odmahnula glavom.
— Kad si joj prvi put rekla da prestane, mislila sam da ćeš prekinuti pokriće.
— Skoro jesam.
— Zašto nisi?
Sofia je razmislila.
— Zato što sam vidjela Bella na prozoru uprave.
Harper se ukočila.
— Što?
— Gledao je dvorište.
— I nisi mi rekla?
— Nisam još bila sigurna.
— Sofia.
— Znam.
— Mrzim raditi s tobom.
— I ti si meni draga.
Rachel je nakon dvije godine premještena u drugi zatvor.
Ne zato što je postala uzorna preko noći.
Nije.
I dalje je imala jezik.
I dalje je znala ući u sukob.
Ali dogodila se jedna neobična promjena.
Prestala je uzimati hranu novim zatvorenicama.
Jedna mlada žena jednom ju je pitala zašto.
Rachel ju je pogledala.
— Jer nikad ne znaš tko je nova.
— Što to znači?
Rachel se nasmijala.
— Ništa. Jedi.
A Sofia?
Nikada nije voljela kada su poslije slučaj opisivali kao priču o „tajnoj agentici koja je ponizila zatvorsku nasilnicu“.
To nije bilo ono što se dogodilo.
Rachel nije izgubila zato što je Sofia bila jača.
Sofia se nije infiltrirala u zatvor da nekome pokaže tko je glavni.
Došla je pronaći ljude koji su koristili strah kao sustav.
Rachel je samo bila prvi vidljivi dio tog sustava.
Pravi problem nije bila žena koja je javno otimala pecivo.
Bio je čovjek u uredu koji je znao tko sutra svjedoči.
Medicinski tehničar koji je papiriće ostavljao u ormariću.
Analitičar stotinama kilometara dalje koji je prodavao imena.
I svi oni koji su godinama pretpostavljali da se nasilje unutar zatvora događa samo zato što su „zatvorenice takve“.
Sofia je toga dana u dvorištu mogla srušiti Rachel.
Umjesto toga samo joj je zaustavila ruku.
Jer ponekad najvažnija stvar nije pokazati koliko si jak.
Nego ostati dovoljno miran da vidiš tko se uspaniči kad shvati da više ne kontrolira priču.
A nekoliko minuta nakon što joj je Rachel izlila ledenu vodu po glavi, upravo je jedan takav čovjek napravio prvu pogrešku.
Pokušao je izbrisati snimku.
I time ostavio trag koji ih je doveo ravno do njega.
