Autobus broj 214 krenuo je iz grada u 6:40 ujutro. Ljudi su zijevali, držali se za vruće šalice kave, neki su slušali glazbu, neki su drijemali, neki su gledali kroz prozor – tipično jutro. Među njima je bila trudnica po imenu Lara (promijenit ćemo joj ime ako bude potrebno), u osmom mjesecu trudnoće. Držala je ruku na trbuhu i u mislima brojala dane do termina. Sanjala je samo o jednom: o sigurnom putovanju, pravovremenim liječničkim pregledima, a zatim kući.
Vozač, muškarac u pedesetima, s ljubaznim očima i termosicom čaja kraj armaturne ploče, pozdravio je sve toplo kao i uvijek: “Dobro jutro” i krenuo.
Prvih dvadeset minuta bilo je normalno – gust promet, lagani snijeg, siva magla nad cestom. Ali onda je autobus ušao u ruralni dio autoceste i dogodilo se nešto na što nitko nije bio spreman.
Autobus se odjednom lagano zanjihao na jednu stranu, kao da je udario u led. Zatim još jače. Nekoliko putnika pogledalo je gore. “Jeste li dobro?” upitala je žena u prvom redu.
Vozač nije odgovorio. Sjedio je kao skamenjen, ruke su mu klizile s volana. Oči su mu bile otvorene, ali prazne. Sekundu kasnije, tijelo mu se naglo naglo nagnulo naprijed.
„On je… on je bez svijesti!“ povikao je čovjek.
Autobus se vozio zaleđenom cestom, s jarkom i nadolazećim prometom ispred. Ljudi su vrištali, a netko je pao sa sjedala.
Lara nije razmišljala – jednostavno je skočila. Vozačko sjedalo bilo je odmah pored nje; već je stajala najbliže. Želudac ju je stezao, tijelo ju je boljelo, ali noge su se pomicale same od sebe.
„Makni se!“ rekla je neočekivano čvrsto.
Objema rukama je uhvatila volan – težak, hladan. Automobil je već klizio prema nadolazećoj traci, a prema njoj je dolazio kamion. Srce joj je lupalo u ušima. Neki su plakali, neki su se molili.
Lara je naglo povukla volan udesno. Autobus je proklizavao, stražnji kotači su proklizavali, ljudi su vrištali – ali je ostao na cesti. Naglo je zakočila, ali papučica je bila kruta.
“Uključite svjetla za opasnost!” viknula je nekome.
“Već!” čula je glas.
Autobus se nastavio kotrljati. Pred njima je bio oštar zavoj i most preko rijeke. Ako ga propuste, pad bi bio neizbježan.
Lara se sjetila kako ju je otac jednom naučio voziti kamion na farmi. “Ako kočnice ne rade, koristite motor.” Zgrabila je ručicu mjenjača i prebacila u nižu brzinu. Motor je zaurlao, a autobus je usporio.
38 ljudi stajalo je ukočeno u tišini.
Autobus se zaustavio nekoliko metara od ruba mosta.
Tek kad se sve smirilo, Lara je primijetila da joj se ruke tresu. Pustila je volan i počela teško, isprekidano disati.
Netko je već trčao prema vozaču – bio je bez svijesti, ali je disao. Muškarac iz stražnjeg reda donio je pribor za prvu pomoć. Mlada žena stavila je jaknu pod vozačevu glavu i držala ga za ruku. Netko je izašao van i pozvao hitnu pomoć.
Lara je još uvijek sjedila na vozačkom sjedalu. Tinejdžerica je stajala pokraj nje i šapnula: „Spasili ste nas.“
Tek tada je na trenutak zatvorila oči – i osjetila oštru bol u donjem dijelu trbuha. Isprva je mislila da su to samo živci. Ali bol se pojačala.
U kolima hitne pomoći, liječnik je rekao: „Pokrenuli ste kontrakcije. Stres ih je mogao ubrzati.“
Uspaničila se: „Ne sada…“ Ali beba je, kao da je odgovorila, gurnula njezinu ruku. Mirno. Snažno.
Vozača su odvezli – imao je srčani udar. Nitko u autobusu nije ozlijeđen. Nema slomljenih kostiju, nema modrica – samo strah, šok i spašeni životi.
Sljedećeg dana, vozač se probudio i upitao:
„Autobus? Ljudi? Jesu li živi?“
„Svi“, odgovorili su. „Hvala ženi koja je sjela za volan.“
Zatvorio je oči i šapnuo:
“O, moj Bože… spasila je sve.”
I Lara je rodila tri dana kasnije. Sina.
Medicinska sestra je rekla:
“Tako je miran… kao da već zna zašto je došao na ovaj svijet.”
Lara se samo nasmiješila. Jer tog dana, u tom autobusu, i ona je razumjela – ponekad dijete unaprijed bira svoje roditelje. I daje im snagu kada je svi ostali izgube.
