Ja sam Bella, i na ovom svijetu postoje točno dvije stvari koje štitim zubima i noktima.
Jedna je moj razum.
Druga je kolekcija keramike koju mi je mama ostavila prije pet godina, kad je umrla.
Moja mama je bila keramičarka. Radionica joj je bila u garaži, s peći na koju je štedjela tri godine. Svaki komad nosio je priču.
Morskozelenkasta vaza koju je napravila dan nakon prve kemoterapije.
Šalica u čiju je dršku utisnula malo srce – s nje sam pila svako jutro kad sam imala šest godina.
Zdjelica na kojoj je još uvijek ostao otisak njezina prsta u glini.
Kad je umrla, sve sam pažljivo zamotala u mjehurićastu foliju i svileni papir i stavila u visoku vitrinu sa staklenim vratima u dnevnoj sobi. Nisam se vratila živjeti s tatom zato što nisam mogla sama. Nego zato što te tišina u toj kući mogla progutati. Trebali smo jedno drugo.
Neko vrijeme je funkcioniralo.
Onda je tata upoznao Karen na jednoj poslovnoj konferenciji. Karen je bila potpuna suprotnost mojoj mami. Besprijekorni nokti, profesionalna frizura, markirana odjeća. Dvije godine nakon mamine smrti vjenčali su se.
Pokušala sam se prilagoditi. Ali unutar nekoliko tjedana postalo je jasno: Karen i ja nikada nećemo biti prijateljice.
Karen je mrzila maminu keramiku.
– Izgleda prenatrpano – primijetila je jednog jutra. – Trebala bi razmisliti o minimalizmu. Čiste linije su puno elegantnije.
Pogledala sam vitrinu.
– To nije prenatrpano. To su uspomene na moju majku.
Razvukla je usiljeni osmijeh.
– Naravno, draga. Samo… malo su rustikalne, zar ne? Imaju taj buvljak štih.
– Moja mama ih je napravila.
– Znam – odgovorila je lažno strpljivo. – Samo kažem, možda bi mogla neke spremiti u skladište.
Svaka dva-tri dana imala je neku primjedbu.
– Uopće se ne uklapaju u estetiku koju želim.
– Ne misliš li da je vrijeme da pustiš prošlost?
Jednog poslijepodneva, dok je tata bio na poslu, Karen me stjerala u kuhinji.
– Razmišljala sam – rekla je. – Imaš toliko tih keramičkih stvari. Bi li imala nešto protiv da uzmem nekoliko? Moje prijateljice obožavaju ručne radove. Uštedjela bih na poklonima.
Mislila sam da sam krivo čula.
– Molim?
– Samo nekoliko. Ne bi ni primijetila.
– Ima ih dvadeset i tri. I ne, ne dobivaš nijednu.
Lice joj se promijenilo u sekundi. Ljubazna maska je pukla.
– Ne budi sebična, Bella. Samo skupljaju prašinu.
– To je jedino što mi je ostalo od moje majke.
Karenine oči su se suzile.
– U redu. Zadrži svoje male glinene posudice. Ali ako ne želiš lijepo dijeliti… požalit ćeš.
Okrenula se na peti. Njezine štikle odzvanjale su poput pucnjeva.
– Vidjet ćeš – dobacila je preko ramena.
Tri tjedna kasnije poslali su me na trodnevnu konferenciju u Chicago. Nisam htjela ići, ali nisam imala izbora.
U subotu navečer vratila sam se kući oko jedanaest. Kuća je bila mračna, samo je svjetlo na trijemu gorjelo. Ušla sam tiho, izula cipele.
I tada sam osjetila nešto čudno.
Miris je nestao.
Naša kuća je uvijek imala poseban miris: tatina kava, mamin sapun od lavande i zemljani miris gline. Sada… glina je nestala.
Želudac mi se stegnuo.
Krenula sam prema dnevnoj sobi. Kad sam skrenula iza ugla, mozak mi je odbio prihvatiti prizor.
Vrata vitrine bila su otvorena. Police prazne. Pod prekriven krhotinama. Razbijeni komadi keramike u svim bojama koje je moja mama ikad koristila. Kao da je netko posuo užasan konfeti.
– Ne… ne… ne… – pala sam na koljena, ruke su mi lebdjele u zraku, bojala sam se dotaknuti išta.
Tada sam čula štikle.
Klik. Klik. Klik.
Karen je stajala na vratima u svilenoj pidžami. Kosa savršena. Šminka besprijekorna, gotovo u ponoć. Pogledala je mene, zatim krhotine i nasmiješila se.
– O! – zacvrkutala je. – Došla si ranije.
– Što si učinila, Karen?
Proučavala je svoje nokte, jarko crvene, svježe manikirane.
– Rekla sam da mi se ne sviđa kako izgledaju. Brisala sam prašinu, polica je bila nestabilna… i sve je samo… palo.
Lagale je. Vidjela sam to po ustima, po zadovoljstvu u njezinim očima.
– Potpuno slučajno! – dodala je sa širokim osmijehom.
Nešto je puklo u meni.
– Ti si čudovište.
Lice joj se smjesta ukrutio.
– Pazi kako razgovaraš sa mnom. Tvoj tata to neće cijeniti. I iskreno? To su bile samo posude. Pretjeruješ.
– Samo posude? Moja majka ih je oblikovala. Njezin otisak prsta je bio na njima!
Karen je slegnula ramenima.
– Bio. To je poanta. – Krenula je prema izlazu, pa se okrenula. – I bolje ti je da počistiš prije nego što tvoj tata vidi. Sigurno bi bio razočaran koliko si bila nemarna.
Otišla je, pjevušeći, ostavivši me među maminim krhotinama.
Sjedila sam na podu, plačući, bijes i tuga isprepleteni dok ih više nisam mogla razdvojiti.
Ali ispod boli oblikovalo se nešto drugo. Nešto hladno. Čisto. Oštro.
Jer Karen je napravila jednu jedinu grešku.
Mislila je da sam glupa.
– Nemaš pojma što si učinila – šapnula sam praznoj sobi.
Ono što Karen nije znala:
Dva mjeseca ranije već sam počela sumnjati. Kako kruži oko vitrine poput morskog psa. Kako uvijek „briše prašinu” oko nje. Kako stalno aludira. Nisam paranoična – ali nisam ni naivna.
Zato sam učinila dvije stvari.
Prvo, kupila sam skrivenu kameru. „Biljnu kameru” koja izgleda kao bezazlena sukulentna biljka, ali snima sve u HD-u. Stavila sam je na policu s knjigama, pod savršenim kutom. Nikome nisam rekla. Ni tati. Ni najboljoj prijateljici.
Drugo – i ovo je dio zbog kojeg se i danas osjećam kao zločinački genij – zamijenila sam keramiku.
Komadi u vitrini bili su kopije.
Tri vikenda sam obilazila buvljake i rasprodaje ostavština. Kupila sam jeftine komade sličnih boja i oblika. Potrošila možda 50 dolara. Kod kuće sam ih „ostarila” talogom kave i prašinom, pa ih vratila na ista mjesta.
Prava kolekcija bila je u mom ormaru, zaključana, u istoj mjehurićastoj foliji kao prije pet godina.
Kad je Karen sve razbila, uništila je kopije.
Ali to joj tada nisam rekla.
Na telefonu sam otvorila snimku s kamere. Tamo je bila. S vremenskom oznakom.
Karen je ušla u sedam navečer. Osvrnula se. Otvorila vitrinu. I počela čupati komade s polica. „Morskozelenkastu vazu” bacila je svom snagom o pod. Jednu po jednu razbijala je sve. Zatim je petom gazila po krhotinama.
Na kraju se okrenula prema kameri i jasno rekla:
– Da vidimo koliko sad voliš svoju malu mamicu, ti jadna djevojčice!
Pogledala sam snimku tri puta.
Zatim sam nazvala tatu.
Kad je sišao, Karen je bila s njim. Zaledili su se pri pogledu.
– Što se dogodilo? – problijedio je tata.
Karen je odmah uskočila.
– Strašno, Dave. Čula sam prasak, vitrina je bila nestabilna…
– To nije istina – rekla sam i pružila mu telefon.
Kad je pogledao, ruke su mu zadrhtale.
– Gubi se – rekao je tiho.
– Molim?
– Spakiraj se i odlazi. Sad.
Karen je vrištala. Pravdala se. Zatim me pogledala.
– Namjestila si mi!
– Zaštitila sam ono što je moje – odgovorila sam. – Ti si odabrala okrutnost.
Karen je mjesec dana lijepila razbijene „keramike”. Nokti su joj se uništili. Pilates je otpao. Spa također.
Na kraju sam joj pokazala prave.
– Zamijenila sam ih prije dva mjeseca – rekla sam. – Uništila si nešto što nikad nije imalo vrijednost.
Otišla je.
Tata je izabrao mene.
Sada su mamine prave keramike u novoj vitrini koja se zaključava. Ponekad sunčeva svjetlost bljesne na njima i kao da mi se smiješi.
A Karen je točno tamo gdje treba biti.
Nestala.
