Marina se vraćala kući s večernje smjene. Jesenski vjetar joj je ledio kosti, lišće se kovitlalo oko starih kuća, a grad se činio pusto. Hodala je, razmišljajući o vrućem čaju i toplini svog stana, kad je odjednom čula lavež.
Glasan, uporan, promukao.
Pas je stajao pokraj kontejnera – prljav, mršav, s čupercima dlake sa strane. Ali njegove oči… bilo je nešto ljudsko u njima. Pas nije molio za hranu, nije se povlačio, nije se okretao. Gledao ju je ravno u oči, kao da je znao da je ova žena ta koja to treba razumjeti.
Marina je napravila korak, a pas je ponovno zalajao – kratko, oštro, tjeskobno. Zatim se okrenuo i potrčao naprijed, zaustavljajući se svakih nekoliko metara, kao da joj maše da ga slijedi.
“Hej… što nije u redu?” šapnula je Marina, osjećajući kako joj tjeskoba raste u prsima.
Ali pas nije otišao. Ponovno je dotrčao, zgrabio rub njezine dlake zubima i povukao. Ne jako, kao da zove.
I nešto u njoj joj je reklo: idi.
Uska ulica vodila je do starog dijela grada, gdje su kuće odavno stajale prazne. Marina nije bila ovdje deset godina. Njeni prijatelji su nekoć živjeli ovdje, onda su počeli rušiti blok, ali nikada nisu završili. Sada je bila praznina, tama i miris vlage.
Pas je hodao naprijed, ponekad cvileći, ponekad režeći, kao da nešto upozorava. Slabo svjetlo treperilo je u jednoj od kuća iza slomljene ograde – svjetiljka.
Marina se ukočila. Iznutra se začuo tihi plač. Pravi, dječji plač.
Na sekundu se ukočila, a zatim, drhteći, izvadila telefon i nazvala policiju. Ali nije mogla čekati. Nešto u njoj kao da se steglo: “Ako sada ne odem, moglo bi biti prekasno.”
Vrata su se lako otvorila.
Pljesniv miris, hladnoća, propuh. A u dalekom kutu – mali dječak, star oko pet ili šest godina. Sjedio je grleći koljena, a plišana igračka ležala je pokraj njega. Oči su mu bile pune suza, usne bijele.
„Dušo… kako si došla ovamo?“ Marina je oprezno prišla, čučnuvši.
„Mama… rekla je… da će se uskoro vratiti…“ šapnuo je. „Čekam…“
Pas je prišao i tiho polizao dječakovu ruku. Jecao je, ali nije se činio uplašenim – kao da ju je prepoznao.
Ispostavilo se da se izgubio s majkom na periferiji, a ona, ne mogavši to podnijeti, ostavila ga je u staroj kući, nadajući se da će pronaći pomoć. Ali se nikada nije vratila.
Dječak je tamo sjedio dva dana, bez hrane i vode.
Da nije bilo psa, sve bi strašno završilo.
Kad je policija stigla, Marina je stajala u blizini, držeći dječakovu ruku. Pas je sjedio kraj njezinih nogu, umoran, ali budan. Policajac ga je pogladila po glavi i rekla:
„Tražimo njegovu majku.“ Ali jedno je već jasno: da nije bilo tog psa, dijete nikada ne bi bilo pronađeno.
Prošlo je nekoliko tjedana. Priča se proširila gradom. Ljudi su donosili darove, igračke i nudili pomoć.
I Marina, koja sve to vrijeme nije zaboravila taj pogled – inteligentan, tjeskoban, gotovo ljudski – jednog je dana došla u sklonište.
Pas je ležao u kavezu, ali kad ju je ugledao, skočio je i počeo mahati repom.
“Bok, junače”, rekla je i nasmiješila se. “Idemo kući.”
Sad ima ime – Sretnik.
Spava kraj njezina kreveta, a ujutro je budi nježnim dodirom nosa, kao da provjerava je li sve u redu. Ponekad, prolazeći starim ulicama, Marina šapne:
“Hvala ti što tada nisi odustao.”
I Sretnik tiho uzdahne, kao da sve razumije.
