Stajali smo u dječjoj sobi s Ethanom, oko nas pastelne zidove, sitna odjeća i igračke. Već sam pred očima vidjela našu bebu kako mirno spava u krevetiću.
– Ne mogu vjerovati da smo stvarno ovdje – rekla sam uzbuđeno. – Zamisli prve tjedne… nas dvoje zajedno, jedno uz drugo, pomažući si.
Ethan se nasmiješio, ali osmijeh mu nije dopirao do očiju.
– Da… bit će divno – odgovorio je pomalo praznim glasom.
Nabrala sam čelo.
– Je li sve u redu? Jesi li već razgovarao sa svojim šefom o očinskom dopustu?
Uzdao je i gledao u svoje ruke.
? DA. NIJE BIO PREVIŠE PODRŠKA.
– Da. Nije bio previše podrška.
– Kako to misliš? – pitala sam.
– Želi me poslati u drugi grad na važan projekt. Natuknuo je da bi, ako odbijem, moj posao mogao biti ugrožen.
Imala sam osjećaj kao da mi je netko isisao zrak iz pluća.
– Mogli bi te otpustiti? Ali sada nam je potreban svaki novac…
– Znam – kimnuo je. – Ne možemo si priuštiti da izgubim posao.
Duboko sam udahnula.
– Onda… što će biti?
? NE VIDIM DRUGO RJEŠENJE – SLEGNUO JE RAMENIMA.
– Ne vidim drugo rješenje – slegnuo je ramenima. – Moram ići.
Najradije bih zaplakala. Toliko smo čekali ovo razdoblje, a sada se činilo da se sve raspada. Ali nisam smjela pokazati koliko me boli.
– Možda… – rekla sam tiho – možemo izvući najviše iz vremena koje imamo.
Ethan mi je stisnuo ruku.
– Snaći ćemo se, Sarah. Uvijek se snađemo.
Nasmiješila sam se. Barem sam pokušala.
Iznutra sam, međutim, bila duboko razočarana. Nisam ovako zamišljala početak naše obitelji. Planirala sam da zajedno proživimo svaki prvi trenutak.
NEKOLIKO DANA KASNIJE KUPOVALA SAM U TRGOVINI, ALI MISLI SU MI BILE NEGDE DRUGDJE.
Nekoliko dana kasnije kupovala sam u trgovini, ali misli su mi bile negdje drugdje.
– Sarah? Jesi li to ti? – čula sam poznati glas.
Bila je to Amanda, supruga Ethanovog šefa. Poznavale smo se još od fakulteta.
– Bok – pozdravila sam.
– Kako si? I beba? – pitala je nasmiješeno.
– Dobro smo… iako sam malo napeta – izletjelo mi je. – Ethanov očinski dopust je odbijen.
Amandino lice se promijenilo.
– Što? To je nemoguće.
– Ethan je rekao da ga šef šalje u drugi grad i da će, ako odbije, dobiti otkaz.
Amanda je odlučno odmahnula glavom.
– To nije istina. Sigurno znam da mu je očinski dopust odobren. Moj muž ga je čak pohvalio kakav će dobar otac biti.
Kao da me netko udario u glavu.
– Sigurna si? – pitala sam problijedjela.
– Potpuno.
NA PUTU KUĆI JEDVA SE SJEĆAM VOŽNJE.
Na putu kući jedva se sjećam vožnje. Kod kuće je Ethan bio pod tušem, telefon mu je bio na stolu. Obično to ne radim… ali sada jesam.
U obiteljskoj grupi bilo je sve.
Ethanova majka:
„Ne moraš uzeti očinski dopust. Sarina majka može pomoći. Nama si sada jako potreban za renovaciju.”
Ethanov otac:
„Da, bilo bi važno. Nisi daleko, može se riješiti.”
I Ethanov odgovor:
„Razumijem. Uzet ću plaćeni dopust i doći pomoći. Sarah će to riješiti sa svojom majkom.”
Slomila sam se.
FOTOGRAFIRALA SAM PORUKE, A ZATIM VRATILA TELEFON.
Fotografirala sam poruke, a zatim vratila telefon. Nisam rekla ništa. Sljedećeg dana, dok je Ethan bio na poslu, spakirala sam se.
Te večeri Ethan je došao u praznu kuću.
– Dobio sam otkaz – rekao je glasno.
Na kuhinjskom stolu čekala ga je omotnica.
„Ethan,
Pronašla sam poruke. Lagao si mi o očinskom dopustu. Ako možeš lagati o tome, kako bih ti mogla povjeriti nas?
Poslala sam poruke tvom šefu. Zato su te otpustili.
Razvodim se.
Sarah.”
Kasnije sam sjedila kod svojih roditelja, milujući trbuh.
– Donijela si pravu odluku – rekla je mama tiho.
I ZNALA SAM DA JE U PRAVU.
I znala sam da je u pravu.
