Kad sam izgubila oca, očekivala sam žalost. Bol. Prazninu.
Ali ne i izdaju.
Dva dana kasnije više nisam imala dom. I jedan telefonski poziv promijenio je sve.
Kad mi je majka umrla, imala sam deset godina. Otac je pokušavao sve. Stvarno.
Nedjeljom je radio francuski tost, gurao je ceduljice u moju kutiju za užinu i plakao kad je mislio da ga ne vidim.
Bio je slomljen. Ali još uvijek je bio moj otac.
Cheryl je ušla u naše živote kad sam imala četrnaest. Nosila je jak parfem od kojeg me boljela glava i imala osmijeh koji nikad nije dopirao do očiju kad sam ja bila u blizini. Prema ocu je bila topla i blistava. Pred njim je savršeno igrala ulogu.
Ja sam, međutim, znala da je njezina ljubaznost uvjetna.
A ja nijedan od uvjeta nisam ispunjavala.
Ipak sam se trudila. Zbog oca. On je zasluživao sreću.
Pet godina kasnije odnio ga je iznenadni srčani udar. Nije bilo upozorenja. Nije bilo oproštaja.
Imala sam jedva devetnaest. Tek sam završila srednju školu, razmišljala što ću sa životom… i preko noći sam postala siroče. Nisam ni proslavila rođendan. Trebao je biti tjedan dana nakon očeve smrti.
Sprovod još nije ni završio, a Cheryl me već tretirala kao gosta u vlastitom domu iz djetinjstva. Izbacivala je očeve stare časopise, skidala obiteljske fotografije i stavljala svoje na zid.
Jednom sam je zatekla kako ispire očevo ime s poštanskog sandučića. Kad me ugledala, nije ni trepnula. Samo je isprala četku u kanti.
– Eleanor – rekla je oštro. – Ti više zapravo nisi obitelj. Vrijeme je da odeš.
Nisam se raspravljala. Zašto?
Spakirala sam sportsku torbu. Nekoliko komada odjeće, cipele, higijenske potrepštine. Uzela sam i gitaru. Prošla sam pokraj vješalice na kojoj je visio očev šal. Nisam ga dotaknula.
Te noći spavala sam na kauču svoje najbolje prijateljice.
– Ostani koliko god treba, Ellie – rekla je Katie. – Ovo je sada tvoj dom.
Stavila je pokraj mene deku i čašu vode. Nismo pričale o tome. Nije bilo potrebno.
Gledala sam u strop, bol je bila teška, tupa i stalna. Nije me preplavila – samo je sjedila u meni.
Prije nego što sam zaspala, nazvala sam očevu sestru, Janine.
Javila se na prvo zvono. Slušala je moju priču. Nije me prekidala. Samo je bila tišina s druge strane linije. Ona vrsta tišine kad netko ne samo da čuje, nego i razumije.
– Sredit ću to – rekla je naposljetku. – Sutra se vrati po svoje stvari u kuću. Tamo ćemo se naći.
Sljedećeg jutra vratila sam se do kuće u kojoj sam rođena. Do oljuštenih stepenica, do nakrivljene hranilice za ptice koju smo otac i ja zajedno obojili.
Ali sada nešto ozbiljno nije štimalo.
Pet crnih SUV-ova stajalo je u ulici. Dvojica muškaraca u odijelima bila su kod vrata. Jedan je gledao na sat, drugi je bio nepomičan.
Grlo mi se stisnulo.
Mislila sam da je Cheryl pozvala zaštitare protiv mene.
Pozvonila sam.
Cheryl je otvorila vrata. Bila je blijeda. Napeta.
– Oh! Tu si! – zacvrkutala je iznenada. – Upravo sam te htjela nazvati, draga.
Draga?
Prije nego što sam mogla odgovoriti, Janine je istupila iz hodnika. Sivo odijelo, visoke pete, mapa u ruci.
– Savršeno tempiranje – rekla je sa smiješkom. – Pravni tim je već ovdje.
U dnevnoj sobi sjedila su dva odvjetnika. Papiri. Napetost.
– Ovo je smiješno! – planula je Cheryl.
– Sjedni – rekla je Janine tiho. – I slušaj.
Zatim se okrenula prema meni.
– Tvoj otac nije upisao Cherylino ime na vlasnički list. Kuću i zemljište stavio je u zakladni fond… na tvoje ime. Neposredno prije tvog osamnaestog rođendana.
– Onda… ovo je moja kuća? – prošaptala sam.
– Da.
Cheryl je prosvjedovala, ali joj je odvjetnik pružio dokumente.
– Ima jedan sat da spakira osobne stvari.
Zrak je podrhtavao.
Cheryl je odjurila na kat. Jedan zaštitar ju je promatrao.
Četrdeset i sedam minuta kasnije sišla je s dva prenatrpana kovčega. Nije rekla ništa. Otišla je.
Kad je nestala, Janine mi je natočila vode.
– Jesi li dobro? – upitala je.
Kimnula sam.
Ispekle smo pitu. Nije bila savršena. Ali bila je dovoljna.
Te sam noći spavala u svojoj staroj sobi.
Kuća više nije boljela.
Liječila se.
I bila je moja.
