Djed nije odmah objasnio fotografiju.
Samo ju je položio na stol.
Nitko nije posegnuo za njom.
Majka je prva progovorila.
— Tata, mislim da pretjeruješ.
Djed ju je pogledao.
— Pet puta.
— Što pet puta?
— Pet dolazaka na imanje u četrnaest dana.
Ema se nervozno nasmijala.
— Pa što? Možda sam samo vozila uokolo.
— Do zaključane kuće jedanaest kilometara izvan grada?
Njezin osmijeh nestao je.
Lucija je sjedila potpuno mirno.
Prije pola sata još je mislila da će najneugodniji dio ručka biti gledati sestru kako pred obitelji glumi vlasnicu njezina automobila.
Sada je automobil bio najmanji problem.
Djed je okrenuo mobitel prema njoj.
— Kada sam kupio terenac, ugradio sam sustav za pronalaženje vozila.
Lucija je podigla obrve.
— Zašto?
— Jer je nov. Jer si mlada. I zato što su mi dva automobila ukrali u životu.
Na trenutak je pogledao Emu.
— Nisam očekivao da ću morati pratiti vlastitu obitelj.
Majka je odmah reagirala.
— To je zadiranje u privatnost.
Djed se nasmijao bez veselja.
— Privatnost? Automobil sam kupio Luciji.
Lucija je pogledala majku.
— Jesi li znala kamo Ema ide?
— Ne.
Odgovor je došao prebrzo.
Djed je također to primijetio.
— Carmen.
— Rekla sam da ne znam.
Ema je spustila ključeve na stol.
— Otišla sam samo nekoliko puta.
— Pet — rekao je djed.
— Dobro, pet.
— Zašto?
Ema je šutjela.
Lucija je napokon uzela fotografiju.
Bila je snimljena iz daljine.
Stara željezna kapija.
Bijeli terenac.
Ema.
I muškarac u tamnoj jakni.
Lice mu se nije potpuno vidjelo.
Ali nešto u njegovu držanju Luciji je bilo poznato.
— Tko je on?
Majčina ruka zadrhtala je.
Vrlo malo.
Ali dovoljno.
Djed ju je vidio.
— Pusti Emu da odgovori.
Ema je prekrižila ruke.
— Agent za nekretnine.
Djedovo lice postalo je tvrdo.
— Za imanje koje nije na prodaju?
— Samo sam pitala koliko bi vrijedilo.
— Zašto?
— Jer je prazno!
Sada je već povisila glas.
— Godinama stoji tamo i propada. Nitko ga ne koristi. Što je loše u tome da saznam vrijednost?
Djed je nekoliko sekundi šutio.
— Zato što kuća nije prazna u pravnom smislu.
Lucija ga je pogledala.
To je bilo novo.
Majka zatvori oči.
Samo na trenutak.
— Tata, nemoj.
Lucija se okrenula prema njoj.
— Nemoj što?
Nitko nije odgovorio.
Djed je polako ustao.
Oslanjao se na štap, ali glas mu je bio čvrst.
— Lucija, imanje nije moje.
Tišina.
— Kako nije tvoje?
— Više nije.
— Čije je?
Djed je pogledao njezinu majku.
— Trebalo bi biti tvoje.
Lucija nije razumjela.
— Moje?
— Prije šest godina potpisao sam dokument kojim kuću i zemljište ostavljam tebi.
Ema je naglo podigla glavu.
Majka je izustila:
— Tata!
Djed se nije obazirao.
— Ugovor je trebao biti aktiviran kada navršiš dvadeset pet.
Lucija je ostala bez riječi.
— Zašto meni?
— Jer si jedina od vas dvije koja je tamo dolazila kad je baka još bila živa.
Lucija je pogledala fotografiju.
Sjećanja su se vratila odjednom.
Ljeta.
Stare šljive.
Bakin stolnjak.
Mala kamena fontana.
Ona je stvarno godinama odlazila tamo.
Ema gotovo nikada.
— Ali zašto bih ja saznala tek sada?
Djed nije odgovorio odmah.
Majka je.
— Zato što nije bilo potrebe.
Lucija se okrenula prema njoj.
— Ti si znala?
Majka je spustila pogled.
I tada se sve promijenilo.
Ne zbog terenca.
Ne zbog Emine laži.
Nego zato što je Lucija shvatila da ova priča traje mnogo duže od dva tjedna.
— Koliko dugo?
Majka je tiho rekla:
— Nekoliko godina.
Ema ustane.
— Ovo je apsurdno.
— Sjedni — rekao je djed.
— Ne možeš samo dati cijelo imanje njoj!
— Mogu. Moje je.
— Ali ja sam također tvoja unuka!
— Jesi.
— Onda zašto ona dobiva sve?
Lucija se gotovo nasmijala.
Ne zato što joj je bilo smiješno.
Nego zato što je upravo čula rečenicu koju je sama izgovarala cijelo djetinjstvo.
Zašto Ema dobiva sve?
Majka je uvijek imala odgovor.
Ema je osjetljivija.
Ema to više želi.
Ema to više treba.
Ema se ne bi dobro osjećala bez toga.
Lucija je bila ona koja razumije.
Ona koja čeka.
Ona koja ustupa.
Djed je mirno rekao:
— Zato što ovo nije nagrada.
Ema je zastala.
— Što onda jest?
— Odgovornost.
Pogledao je Luciju.
— Baka je željela da kuća ostane nekome tko je neće prodati prvom kupcu.
Ema je odmah odvratila:
— Ja nisam htjela prodati.
Djed podigne fotografiju.
— Onda tko je taj čovjek?
Šutnja.
Ema nije odgovorila.
Djed uveća drugu fotografiju na mobitelu.
Ovoga puta lice muškarca bilo je jasnije.
Majka problijedi.
Lucija ga je napokon prepoznala.
Ne po imenu.
Po fotografijama iz djetinjstva.
— To je Viktor.
Majka naglo ustane.
— Dosta.
Djed ju je pogledao.
— Da. Viktor.
Lucija je osjetila neugodan pritisak u prsima.
Viktor je bio majčin stariji brat.
Čovjek čije se ime u obitelji gotovo nikada nije izgovaralo.
Kada je Lucija bila dijete, govorili su da se preselio u inozemstvo nakon svađe s djedom.
Kasnije je jednostavno nestao iz priča.
— Mislila sam da ne razgovarate.
— Nismo — rekao je djed.
— Onda zašto je bio s Emom?
Nitko nije odgovorio.
Lucija se okrenula sestri.
— Ema.
Ema je konačno sjela.
Izgledala je kao da joj je muka.
— Javila mi se mama.
Lucija se okrenula.
— Mama?
Carmen je prekrižila ruke.
— Nisam htjela da stvari ostanu nepravedne.
Djed se nasmijao.
— Nepravedne?
— Jednoj unuci ostavljaš nekretninu vrijednu stotine tisuća, a drugoj ništa.
— Ema nije dobila ništa?
Djedov glas postao je hladan.
— Tko joj je platio fakultet?
Majka je šutjela.
— Tko joj je dao novac za prvi stan?
Ema spusti pogled.
— Tko joj je zatvorio dug na kreditnoj kartici prije dvije godine?
Lucija polako okrene glavu prema sestri.
To nije znala.
— Nisam znao da sve mora biti jednako do posljednjeg centa — nastavio je djed. — Pogotovo kada jednoj osobi deset godina dajete više.
Majka je stisnula usne.
— Svejedno si trebao razgovarati s nama.
— Razgovarao sam s tobom.
To ju je zaustavilo.
— Prije tri godine.
Djed se okrene prema Luciji.
— Rekao sam joj što namjeravam.
Lucija je osjetila kako joj se želudac steže.
— I?
Djed pogleda Carmen.
— Zamolila me da promijenim odluku.
Majka je tiho rekla:
— Htjela sam samo da bude pošteno.
— Ne — rekao je djed. — Htjela si da Ema opet dobije polovicu nečega što nije njezino.
Ema se razljutila.
— Prestani govoriti o meni kao da sam lopov!
Lucija ju je pogledala.
— Jesi li znala da imanje treba pripasti meni?
Ema nije odgovorila.
— Jesi li znala?
— Mama mi je rekla.
— I onda ste otišle Viktoru?
Majka je rekla:
— On je također obitelj.
Djed je udario štapom o pod.
— On se odrekao obitelji prije dvadeset godina kada je pokušao prodati zemljište iza mojih leđa.
Lucija je pogledala muškarca na fotografiji.
Sada je razumjela zašto mu je pristup imanju bio zabranjen.
— Što je želio?
Djed je odgovorio:
— Kupiti ga prije nego što prijeđe na tebe.
Lucija se polako okrenula prema majci.
— Kako?
Majka je šutjela.
Ema je počela plakati.
— Nisam znala sve.
— Što si znala?
— Rekli su mi da bi djed možda pristao ako vidi dobru ponudu.
— Zato ti je trebao moj auto?
Ema je podigla glavu.
— Što?
— Zašto si uzimala moj terenac?
Tišina.
Lucija je sada već znala odgovor.
Ali željela ga je čuti.
Ema obriše oči.
— Viktor nije htio da se moj auto vidi tamo.
— Zašto?
— Jer je registriran na mene.
Lucija je osjetila kako joj se koža na rukama naježi.
— A moj?
Ema nije odgovorila.
Djed je to učinio umjesto nje.
— Tvoj automobil još je bio registriran preko salona dok dokumenti nisu završeni.
Odjednom je sve imalo smisla.
Nisu uzeli terenac zato što je Ema imala razgovore za posao.
Nisu ga uzeli zato što „ostavlja bolji dojam“.
Uzeli su ga jer nisu htjeli da se njezin automobil pojavljuje na kamerama i zapisima oko imanja.
Lucija je pogledala majku.
— Ti si joj rekla da uzme moj auto.
Majka je govorila brzo.
— Nisam mislila da je to tako ozbiljno.
— Pet puta.
— Viktor je samo htio procijeniti zemljište.
— Bez djedova dopuštenja.
— Nismo ništa potpisali.
Djed ju je pogledao.
— To nije sasvim točno.
Iz džepa sakoa izvadio je presavijeni papir.
Ema je prestala plakati.
Majka se ukočila.
— Što je to?
— Kopija izjave koju je Viktor poslao jednom kupcu.
Djed je gurnuo dokument prema sredini stola.
— U njoj tvrdi da obitelj razmatra prodaju i da ima suglasnost buduće nasljednice.
Lucija se zagledala u majku.
— Buduće nasljednice?
— Nisam to potpisala — rekla je majka.
— Nisam rekla da jesi.
Djed je pokazao dno stranice.
Tamo je bio Emin potpis.
Lucija je osjetila više razočaranja nego ljutnje.
— Potpisala si se kao osoba koja ima pravo odlučivati o mojoj imovini?
Ema se branila:
— Rekli su mi da je to samo formalnost.
Lucija je tiho rekla:
— Uvijek je samo formalnost kada uzimate nešto moje.
Nitko nije imao odgovor.
Djed je tada učinio ono što nitko nije očekivao.
Uzeo je ključeve terenca sa stola.
Ema ih je pokušala zadržati.
— Djede…
— Auto je Lucijin.
Pružio joj ih je.
Lucija ih nije odmah uzela.
— Ne želim da ovo bude samo o autu.
— Nije.
Djed ponovno sjedne.
— Zato sam vas sve pozvao.
Majka ga pogleda.
— Što si napravio?
— Jutros sam razgovarao s odvjetnikom.
Carmen problijedi.
— Tata.
— Prijenos imanja bit će dovršen ranije.
Lucija se zaprepastila.
— Što?
— Neću čekati tvoj dvadeset peti rođendan.
— Djede, ne moraš…
— Moram.
Pogledao je svoju kćer i drugu unuku.
— Jer sada znam što ste spremne napraviti dok je papir još na moje ime.
Ema ustane.
— Znači ona dobiva kuću, automobil i sve ostalo?
Djed ju je pogledao gotovo umorno.
— Još uvijek misliš da je problem u tome što ona dobiva nešto.
Ta rečenica ju je potpuno zaustavila.
— Problem je što ne možeš podnijeti da nešto nije tvoje.
Ema je briznula u plač i izašla iz blagovaonice.
Majka je krenula za njom.
Lucija ju je zaustavila.
— Mama.
Carmen se okrenula.
— Jesi li ikada pomislila da možda i meni nešto treba?
Majka je izgledala zbunjeno.
— Naravno da jesam.
— Ne. Mislim stvarno.
Lucija je pokazala prema ključevima.
— Kada mi je djed dao auto, nije mi najvažniji bio automobil. Bio je osjećaj da je netko vidio koliko se trudim.
Majčino lice malo se promijenilo.
— A ti si ga sljedeće jutro dala Emi.
— Nisam ga dala.
— Rekla si da ga ona više treba.
— Mislila sam samo privremeno.
— Kao i sve ostalo.
Majka nije odgovorila.
Lucija je nastavila:
— Kada smo bile male i ona uzme moju majicu, rekla si da dijelim. Kada je potrošila moj novac, rekla si da je pod stresom. Kada sam se ljutila, rekla si da sam ljubomorna.
Carmen je spustila pogled.
— Nisam shvatila da ti to tako doživljavaš.
Lucija se blago nasmiješila.
— Upravo je u tome problem.
Djed nije pokušao prekinuti razgovor.
Prvi put nitko nije govorio Luciji da se smiri.
— Godinama si me učila da je ljubav prema obitelji isto što i stalno odustajanje od sebe.
Majka je tiho rekla:
— Žao mi je.
Lucija nije odmah prihvatila ispriku.
Ali nije je ni odbila.
— Trebat će mi vremena.
To je bilo dovoljno.
Tri dana poslije Lucija je otišla na imanje s djedom.
Ne s agentom.
Ne s Viktorom.
Ne s Emom.
Sama s čovjekom koji joj ga je želio ostaviti.
Kapija je škripala kada ju je otvorila.
Dvorište je bilo zaraslo.
Na krovu je nedostajalo nekoliko crjepova.
U kuhinji je još stajao bakin stari stol.
Lucija je položila dlan na njega.
— Mislila sam da će vrijediti više.
Djed se nasmijao.
— Vrijedi dovoljno.
— Ne mislim na novac.
Pogledao ju je.
— Znam.
Lucija nije prodala kuću.
Ali nije ni pretvorila cijelu priču u bajku.
Obnova je bila skupa.
Neke prostorije morale su se zatvoriti.
Trebali su mjeseci da riješi papire.
Ema joj se nije javila gotovo dva mjeseca.
Kada jest, poruka je bila kratka.
„Znam da nećeš vjerovati, ali žao mi je.“
Lucija je dugo gledala zaslon.
Onda je odgovorila:
„Vjerujem da ti je žao. To nije isto što i povjerenje.“
Nisu se odmah pomirile.
Možda nikada neće biti bliske kao sestre iz reklama.
Ali prvi put njihov odnos nije počivao na tome da Lucija uvijek mora popustiti.
Majka je također morala naučiti novu stvar.
Da „obitelj“ nije riječ kojom se nekome oduzima pravo da kaže ne.
A terenac?
Lucija ga je i dalje vozila na posao.
Na retrovizoru je objesila mali stari privjesak koji je pronašla u bakinoj kući.
Ponekad bi se sjetila svih računa za taksi koje je sačuvala.
Mogla ih je baciti.
Ali jedan je ostavila.
Prvi.
Onaj od nedjelje kada je došla taksijem na djedov ručak.
Ne zato što je htjela pamtiti koliko je platila vožnju.
Nego zato što ju je podsjećao na trenutak kada je prvi put prestala dokazivati da nešto pripada njoj.
I jednostavno dopustila istini da to učini umjesto nje.
