Bilo je to najmanje janje koje je Myron ikada vidio. Pronašao ga je rano jednog jutra točno na vratima farme – sićušnu kuglicu crvenog krzna koja je sjedila na hladnom tlu, tiho cvileći, kao da doziva majku. Beba je bila toliko lagana da je stala u Myronov dlan, poput mekane igračke.
Myron se osvrnuo. Ni majke, ni stada, ni tragova ičega u blizini – kao da se janje pojavilo niotkuda.
Zamotao je mališana u toplu krpu i odnio ga u najbližu veterinarsku kliniku. Činilo se da nije ništa ozbiljno: samo malo, slabo janje kojem je potrebna toplina i hrana.
Ali reakcija veterinara sve je promijenila.
Čim je specijalist – dr. Elias – primio janje u naručje, oči su mu se raširile. Počeo je dozivati kolege, koji su zvali nekog drugog. Za nekoliko minuta, cijela skupina liječnika okupila se oko stola, šapućući među sobom dok su gledali bebu, izmjenjujući poglede kao da svjedoče nečemu nevjerojatnom.
Myron je stajao sa strane, zbunjen.
„Što mu je?“ konačno je upitao.
Dr. Elias duboko je udahnuo.
„Mislili smo da je novorođenče… ali nije to. Ova beba nije samo beba. Pripada iznimno rijetkoj, gotovo izumrloj patuljastoj pasmini, za koju se mislilo da je izgubljena više od dvadeset godina. I, očito… savršeno je zdrav.“
Svi su zašutjeli. Priča se činila još čudnijom.
„Ali odakle je došao?“ upitao je Myron.
Doktor je samo odmahnuo glavom.
„To je ono što želimo saznati. Životinje poput ovih“, pogladi kozlića po leđima, „imaju nevjerojatno složenu genetiku. Vjerojatno ih ima još uokolo… možda cijela obiteljska skupina.“
Klinac je tiho zacvilio, kao da potvrđuje ono što je čuo.
I Miron je shvatio da bi ovo slučajno otkriće na cesti moglo dovesti do otkrića koje nitko nije očekivao.
Što će se sljedeće dogoditi, tek će se otkriti.
I do večeri, sve je sjelo na svoje mjesto: Miron, vraćajući se na mjesto gdje je pronašao jare, čuo je jedva čujan zvuk šuštanja i uočio sjene među drvećem. Dok se približavao, srce mu je ubrzano lupalo – tamo je stajala mala obitelj koza, sićušna poput nahočenog mladunca. Majka se nemirno promeškoljila, a u blizini su drhtala još dva ista mala koza. Očito je krdo negdje lutalo u blizini, a jedno od jaraca jednostavno je zaostalo. Miron je pažljivo spustio jare na tlo, a ono što se sljedeće dogodilo izmamilo mu je osmijeh na lice: majka je odmah dotrčala i polizala jare, a ono, jedva stojeći, pokušalo ju je udariti njuškom.
U tom trenutku, Miron je shvatio da je svjedočio malom čudu – rijetka vrsta nije zauvijek izgubljena, već živi, topli i vrlo krhki dio prirode, koji je jednostavno imao sreće što je netko prolazio u pravom trenutku.
