Jutro. Prepun autobus, miris mokrih jakni i kave iz papirnatih čaša. Ljudi žure na posao, neki prelistavaju vijesti, neki zijevaju, neki već iritirani skučenim prostorom.
Emma je sjedila kraj prozora sa slušalicama u ušima i gledala u telefon. Glazba je nadjačala buku, a ona je jedva primjećivala što se događa oko nje. Na sljedećoj stanici ušla je žena – oko trideset pet godina, u dugom kaputu i s primjetno zaobljenim trbuhom.
Stajala je za rukohvatom pokraj njega, držeći se jednom rukom. Nekoliko ljudi podiglo je pogled, a zatim brzo skrenulo pogled. Emma je također vidjela svoj odraz u prozoru. Pomislila je: “Netko će sigurno ustati”, i vratila je pažnju na ekran.
Prošlo je nekoliko stanica. Autobus je naglo zakočio, a žena se jedva održala na nogama. Muškarac je ustao i ponudio joj sjedalo, ali žena je pristojno odbila.
“Dobro sam, hvala, nisam daleko.”
Kad je autobus stigao do centra, Emma je izašla za njom. Žena je polako hodala, a djevojka, poravnavajući se, čula ju je kako razgovara telefonom:
„Da, već sam na putu. Da, danas se sastajem s novim volonterima, također s jednom djevojkom iz agencije… Ne sjećam se njezina imena, ali mislim da je Emma.“
Djevojka se zaustavila.
„Oprostite… jeste li rekli ‘Emma’?“ upitala je.
Žena se nasmiješila.
„Da. Ja sam koordinatorica centra za trudnice u teškim situacijama. Danas bih se trebala sastati s volonterkom kako bih je upoznala s majkama koje su ostale bez podrške.“
Emma se ukočila. „To sam… ja.“
Žena ju je pažljivo pogledala i tiho rekla:
„Ponekad pomaganje počinje s najjednostavnijim stvarima – samo ustupanjem mjesta.“
Emma je spustila pogled. Osjećaj srama i praznine ispunio ju je istovremeno.
Htjela je nešto reći, ali žena je već krenula naprijed – mirno, bez prijekora.
I u odrazu izloga, Emma je prvi put ugledala ne samo sebe, već osobu koja je upravo shvatila koliko je bolno skrenuti pogled i ne učiniti ništa.
