Bio je tipičan proljetni dan u dvorištu: vlažna zemlja nakon noćne kiše, miris vlage, vrapci koji skaču po travi. Sve je bilo poznato, mirno. Izašla je u vrt presaditi nekoliko grmova i konačno urediti cvjetnjak. Grablje, kanta, rukavice – ništa neobično.
Ali kad je lopata udarila o tlo, začuo se čudan, lagano krckajući zvuk. Nagnula se i ugledala nešto bijelo, premazano glinom, u grudvicama zemlje. Isprva je pomislila da su to plastične kuglice, možda je netko slučajno prosuo neki nadjev iz dječjih igračaka ili ukrasnih klikera. Male, savršeno okrugle, prozirne, skupljene u čvrste grozdove poput grožđa. Ali čim ih je dodirnula rukavicom, iz dubine grudvice zemlje začuo se tihi šuštavi zvuk.
Sledila se. Srce joj se ubrzalo. Ove “loptice” bile su žive.
Da bi bila sigurna, pažljivo je uklonila gornji sloj zemlje. Tada je vidjela da su bijeli, okrugli oblici raspoređeni u zbijenoj komori – kao da je netko namjerno sagradio gnijezdo oko njih. Tlo je bilo čvrsto zbijeno, poput male špilje – uredno, kao da ga je izradio rukom… ili netko jednako vješt.
Shvatila je da su to jaja. A bilo ih je mnogo. Deseci. Previše za nešto tako malo. Osjećala je hladnoću iznutra.
Misli su joj jurile: “Što je ovo? Ptica? Gmaz? Zmija?…”
Ali ptice ne polažu jaja u zemlju. Zmije rijetko to čine, a njihova legla izgledaju drugačije. A onda joj je kroz glavu bljesnulo sjećanje: jednom je pročitala da neki kukci grade podzemne komore i u njih polažu jaja.
I kao da potvrđuje njezine sumnje, nešto je ispuzalo s ruba slomljene grude.
Tamno, masivno tijelo. Debelo, sa sjajnom, hitinskom površinom. Dugi, spori pokreti. Bila je to divovska buba. Ili, točnije, njezina ženka. I pokušavala je zatvoriti leglo, gurajući zemlju svojim snažnim, rožnatim “licem”.
Preplavio ju je val iskonskog užasa.
Jer je shvatila:
Ovo je bilo gnijezdo krtice. Istog onog poznatog kao “zemaljski rak”, “živa bušilica”, “razmaženi vrtlarski san”, koji može prekopati cijeli vrt, uništavajući korijenje biljaka u nekoliko dana.
A ovo je bilo leglo buduće kolonije.
Progutala je. Dvorište je bilo njezin ponos. Vrtne gredice bile su njezin hobi i njezina svrha. Ako bi ostavila ovo leglo na miru, u roku od nekoliko tjedana ovdje bi bilo desetaka proždrljivih krtica, sposobnih pretvoriti tlo u pustinju.
Dugo je zurila u ovu pulsirajuću, živu masu bijelih kuglica. Bilo je nešto iskonsko u tome: borba prirode za prostor, život skriven pod zemljom, koji se odvija točno pred našim nosom dok se pretvaramo da je sve pod kontrolom.
Ali sada je postojalo samo jedno rješenje.
Uzela je lopatu. Duboko je udahnula. I odjednom podigla cijelu hrpu.
Nije bilo radosti, nije bilo olakšanja.
Samo osjećaj da je presrela trenutak kada je priroda pokušala vratiti svoj teritorij.
I da u tom trenutku nije bila gospodarica, već samo sudionica.
