Salon je bio okupan blagim jutarnjim svjetlom. Miris kave i laka za kosu, lagana glazba, zujanje sušila za kosu, zvuk škara. Anna je ovdje radila osam godina – nasmijana, uredna i uvijek rezervirana. Imala je svoje stalne klijente, a svaka žena, sjedeći na svojoj stolici, dijelila je nešto osobno: ponekad radost, ponekad bol.
Tog dana šišala je novu klijenticu – tihu s hladnim pogledom. Na susjednoj stolici dvije stalne klijentice čavrljale su, kao i obično, glasno i samouvjereno, kao da im je cijeli salon pozornica.
“Jeste li čuli za onu Annu koja ovdje radi?” rekla je jedna, prevrćući očima.
“Oh, naravno. Kažu da je rasturila obitelj.”
“Da, i ja sam to čula… Mislim da je ukrala muža jednoj klijentici.”
Anna se ukočila, škare su lebdjele u zraku. Grlo joj je bilo suho. Razgovarale su mirno, znatiželjno, kao da raspravljaju o TV seriji.
Progutala je knedlu, pokušavajući to ne pokazati.
“Zanimljivo”, nastavila je prva. „Izgleda tako pristojno.“
„Točno“, odgovorio je drugi. „Nikad ne biste znali.“
Anni se utroba stisnula. Te su je riječi pogodile jače nego što je mogla očekivati. Pokušala se nasmiješiti svojoj klijentici, ali ruke su joj se tresle.
Kad je posao bio gotov, otišla je do ogledala, pogledala svoj odraz – i prvi put nakon dugo vremena vidjela je ne frizerku, već ženu koju su osuđivali, a da nije znala njezinu priču.
Jer sve je bilo drugačije. Da, muškarac o kojem se pričalo nekoć je bio oženjen. Ali njegova je supruga prva došla Anni – plačući, tražeći savjet, nesvjesna da će ih sudbina sve spojiti.
Anna je tiho obrisala ogledalo i tiho rekla:
„Ponekad ljudi ne razumiju da riječi režu dublje od škara.“
A onda se vratila poslu, mirno kao i uvijek.
