Hladna jesenska večer spustila se na malo selo u podnožju brda. Rosulja je pretvorila tlo u ljepljivo blato, a vjetar je nosio suho lišće niz ulicu. Starac Robert Meyer vraćao se iz trgovine, umotan u stari kabanicu, kada je na skretanju za svoju kuću primijetio tamnu kvrgu kako leži točno na cesti.
Zaustavio se. Isprva je mislio da je to krpa. Ali onda se krpa počela micati.
Iz blata se izdigla njuška – oči pune straha i molbe.
“Oh, jadnice”, šapnuo je Robert saginjući se. “Tko te je ovako ostavio?”
Pred njim je sjedio pas, gotovo neprepoznatljiv ispod sloja prljavštine i čička. Drhtao je, šapa mu je nosila trag stare posjekotine, krzno mu je bilo zapetljano, a uši spljoštene. Robert je iz vrećice izvadio komad kruha, odlomio ga i pružio mu. Pas se oklijevajući približio, onjušio i pažljivo ga uzeo. Zatim, kao da je shvatio da čovjek ne želi ništa loše, naslonio je glavu na njegov dlan.
„U redu, idemo, idemo“, rekao je starac. „Idemo se ugrijati.“
Kod kuće je zapalio peć i stavio lonac vode na peć. Pas je sjedio pokraj vrata, nepomično, prateći očima svaki njegov korak.
„Ne brini, neću te povrijediti“, tiho je rekao Robert. „Sad ćemo se oprati i saznati tko si.“
Napunio je lavor toplom vodom i počeo prati sloj po sloj prljavštine. Voda je brzo potamnjela, a ispod nje se pojavio drugi pas. Nije bio lutalica, nije bio ulični pas. Krzno mu je bilo gusto, zlatno i nekada njegovano. Oko vrata je imao staru, gotovo istrošenu ogrlicu s metalnom kopčom.
Robert je zaškiljio, pokušavajući razaznati natpis. „Što imamo tamo?“
Prešao je prstom preko metala i ukočio se.
Na pločici, jedva čitljivo ispod ogrebotina, bilo je ugravirano:
„Bim. Brenner Village. Vlasnik – Edward Meyer.“
Starac je trznuo ruku kao da je oparen.
Edward Meyer… njegov sin.
Robert je dugo sjedio na stolcu, gledajući psa koji je sada ležao kraj njegovih nogu, tiho cvileći u snu.
Njegov sin je umro prije tri godine – vraćao se kući s posla po skliskoj cesti. Njegov pas, zlatni retriver po imenu Bim, bio je s njim u autu. Automobil je pronađen u rijeci, kao i Edwardovo tijelo. Ali pas nikada nije pronađen.
Svi su mislili da se utopila.
I sada je bila tu – prljava, mršava, ali živa, ležala je kraj njegovih nogu. Robert je prešao rukom preko njezine tople glave, a suze su joj se kotrljale niz naborane obraze.
“O, Bože moj… Bim… jesi li se vratio?” šapnuo je. “Jesi li me tražio… cijelo ovo vrijeme?”
Pas je otvorio oči, kao da razumije svaku riječ, i polako stavio šapu na njegovo koljeno. Robert se nagnuo i zagrlio je, osjećajući kako se nešto tiho lomi u njemu – bol, usamljenost, čežnja za sinom. Sve je bilo ispremiješano.
Peć je pucketala, kiša je udarala u prozor, a mala kuća na rubu sela ponovno se činila manje praznom.
Od tada je Bim svake večeri ležao Robertu pred nogama, a starac je naglas čitao iz starih pisama svog sina, kao da mu govori sve što nije stigao reći u životu.
Ponekad bi Bim podigao glavu i pogledao u oči svog gospodara – onako kako je nekad gledao Edwarda.
I tada je Robert znao: veza među njima nije bila prekinuta. Samo su mu trebale tri duge godine da se vrati kući.
