Nitko u malom primorskom gradiću Rosenfeldu nije znao da će ova listopadska zora zauvijek postati lokalna legenda. Strassenweg, inače tih, s povremenim automobilima i mirisom kruha iz pekare na uglu, mirno se budio… sve dok se teška metalna vrata starog skladišta nisu zalupila.
U početku su svi mislili da je to vjetar. Ali onda… nastala je tišina. A nakon tišine, mijaukanje.
Jedna po jedna, mačke su počele izlaziti iz otvorenih vrata. Ne dvije, ne pet – samo u prvih nekoliko minuta bilo ih je pedeset. Krznene, prugaste, bezrepe, crvene, bijele, crne, s jednim okom, s izgriženim uhom – svaka jedinstvena. Ali sve su se kretale u koloni, rame uz rame, prema glavnoj gradskoj cesti – B-17.
“I ti to vidiš?” šapnula je pekarica Gertrude, ispuštajući pecivo u brašno.
“Ako je ovo san, nemoj me buditi.” “Ili, naprotiv, odmah me probudite”, promrmlja policajac Jan u nevjerici.
Mačji marš autocestom
Mačke su jurile prema autocesti, i što su dalje išle, to su postajale sve brojnije. Iskakale su iz uličica, vrtova i krovova garaža, kao da primaju nevidljivu naredbu. Već ih je bilo više od stotinu.
Automobili su se zaustavljali jedan za drugim. Neki su snimali, neki su psovali, neki su se smijali. Jedan vozač je refleksno zatrubio – i mačke… su stale.
Okrenule su glave poput vojnika. Sto šezdeset mačjih pogleda bilo je uprto u njega.
Prestao je trubiti.
Mačke su nastavile voziti.
Uzrok kaosa: tajna iza željeznih vrata
Gradonačelnik je sazvao hitno vijeće. Ljudi su se bojali pregaziti mačke, ali paralizirana autocesta također je značila prometne gužve, bolnice bez lijekova i odgođene isporuke.
“Moramo shvatiti odakle dolaze”, rekao je veterinar dr. Lorenz, čovjek koji je znao sve o mačkama… osim kako ih zaustaviti njih.
Pred večer, on, novinarka Emilia i električar Thomas odlučili su ući u to isto staro skladište.
Unutra je mirisalo na ribu, sijeno i… mlijeko. Zdjele su bile posvuda. A u sredini sobe stajala je starija žena u sivom kaputu, sijede kose skupljene u punđu, držeći veliki ključ.
“Jeste li ih pustili van?” upitala je Emilia.
“Spasila sam ih”, odgovorila je žena. “Ljudi ih napuštaju. A ja ih skupljam. Sada ih ima na stotine. Ali trebali su vidjeti sunce.” Barem na jedan dan.”
Kako su ljudi pokušali zaustaviti krznenu vojsku
Sirene nisu pomogle. Mačke su samo spljoštile uši i krenule dalje.
Štapovi i mreže – neuspjeh. Mačke su spretno izbjegavale prepreke.
Hrana se pokazala ključnom. Jedan dječak, Leon, izašao je na cestu sa zdjelom tune. Zaustavili su se. Jedna. Dvije. Zatim cijela kolona.
Grad je počeo postavljati zdjele s hranom uz pločnike, vodeći mačke s ceste. Volonteri su postavljali nosače, veterinari su pregledavali životinje. Kaos se polako pretvorio u red.
Kraj koji nitko nije očekivao
Žena iz skladišta rekla je:
“Sada su tvoje. Htjeli si ih zaustaviti.” “A sada pokušajte ih voljeti.”
Gradonačelnik je najavio:
“Operacija Mijau evakuacija: Sklonište za svaku mačku.”
Do početka sljedećeg tjedna:
143 mačke pronašle su nove domove.
27 ih je ostalo u skloništu.
I samo jedan, riđi mačak s bijelim prsima, nastavio je svaki dan dolaziti do vrata skladišta. Čekao je.
Tko – nitko nije znao.
