Sjeverno selo Lindward stajalo je na rubu šume i beskrajnog zaleđenog jezera. Zimi je ovdje sve bilo mirno – vjetar je zavijao nad snježnom ravnicom, krovovi su bili prekriveni ledom, a prozori kuća sjajili su žutom toplinom peći. Ljudi su rano išli spavati i rijetko su izlazili nakon zalaska sunca – previše čudnih stvari proganjalo je ove šume.
Ali te siječanjske zore, kada je mraz tako čvrsto smrznuo zrak da mu se dah činio poput stakla, lovac Eric Holm uzeo je pušku i ruksak te krenuo u šumu. Namjeravao je provjeriti zamke u blizini starog potoka koji se ulijevao u jezero. Vjetar je utihnuo, a snijeg je svjetlucao na blijedom suncu.
Slijedio je svoj uobičajeni put – sve dok nije ugledao nešto čudno.
Na bijeloj površini jezera, bliže središtu, snijeg je bio zbijen u liniju. A u njemu su bili jasni, duboki otisci bosih ljudskih stopala. Mali, kao da su ženski. Hodali su iz šume… ravno preko leda.
Eric se zaustavio, zapanjen.
“Tko… na ovoj hladnoći… bos?”
Pomislio je da nekome treba pomoć. Ali dok se približavao, ukočio se: između tragova nije bilo ni jedne cipele ni traga saonica. Samo bose noge, utisnute do svakog prsta, do pukotina u koži.
Slijedio ih je. Bilo je jezivo tiho – samo je snijeg škripao pod njegovim čizmama. Ali najgore je tek trebalo doći.
Tragovi nisu završavali na obali.
Nisu skrenuli.
Nisu nestali.
Išli su ravno ispod leda.
Tamo gdje su tragovi napravili svoj posljednji korak, led je bio čišći od okolnog područja. Crna voda se probijala. Činilo se da površina ispod leda diše. Eric je kleknuo i prešao rukom preko površine.
Hladno. Suptilno škripanje.
I odjednom – vidio je.
Ispod leda, odmah pored njegovog dlana… ležala je ruka. Blijeda. Smrznuta. Prsti su bili pritisnuti na donju stranu leda, kao da netko odozdo pokušava pobjeći.
Eric se srušio unatrag, srce mu je lupalo u grlu. Ustao je i potrčao prema selu.
Te večeri, seoski starješina, pastor, nekoliko muškaraca i sam Eric vratili su se na jezero. Ali tragovi su nestali – kao da ih je vjetar odnio. A ispod leda, ni tijela, ni ruke.
Svi su odlučili da je to njihova mašta. Mraz, umor, igra svjetlosti.
Svi – osim stare Ingrid, koja je živjela tik uz šumu.
Rekla je:
“Ovo nije nova priča. Svake zime netko hoda po ledu… bos. A ispod leda nema vode. Netko sluša.”
“Tko?” upitao je Eric.
Starica nije odgovorila. Samo je gledala jezero s takvom čežnjom, kao da je znala tko tamo zove ljude.
Sljedeće noći Eric nije mogao spavati. Misli su mu gorjele poput mraza. Uzeo je svoju svjetiljku i krzno te se vratio na jezero.
Snijeg je škripao tiše. Mjesec je obasjavao ledenu površinu mliječnim svjetlom.
I odjednom…
Ponovno ga je ugledao.
Tragovi.
Isti tragovi bosonogih nogu. Svježi. Kao da je netko upravo prošao.
Ali ovaj put… dolazili su ispod leda – prema van.
