Dugo smo sanjali o tome da vidimo Alpe – prave, snježne, blistave vrhove koje vidite samo na razglednicama. Emil Hofmann, moja djevojka Larisa Rein i još dvoje prijatelja, Mario Carvero i Sofi Lindström, unajmili su auto u Münchenu i krenuli rano ujutro kako bi uhvatili prvi izlazak sunca nad austrijskim planinama.
Dan je počeo savršeno. Sivo nebo se postupno razvedrilo, cesta je vijugala između sela gdje su kuće bile ukrašene rezbarenim drvom, a krave su lijeno hodale na pašu. Smijali smo se, uključili glazbu, pili vruću kavu iz termosice i pravili planove za planinarenje po ledenjaku.
“Ako budemo imali sreće”, rekao je Mario, zavirujući u kartu, “stići ćemo do žičare i vidjeti izlazak sunca nad vrhovima.”
Ali planine su se približavale brže nego što smo očekivali, a s njima je došla i magla. Prvo lagana i srebrnasta, zatim gusta i bijela, kao da je u nju umočeno mlijeko. Cesta se suzila, serpentine strmije. Ugasili smo glazbu. Čak se i motor činio glasnijim.
„Emil, budi oprezan“, tiho je rekla Sophie. „Ovdje ima puno rastresitog kamenja.“
Nekoliko minuta kasnije, kiša se pretvorila u susnježicu. Asfalt se sjajio poput ogledala. Usporio sam. Ali iza zavoja nas je čekalo nešto što nitko nije stigao vidjeti.
Odletjeli smo.
Kotači su izgubili trakciju, auto je naglo skrenuo. Osjećao sam se kao da nas je netko gurnuo nevidljivom rukom. Sve što sam mogao čuti bio je Larisin vrisak. Volan mi je istrgnut iz ruku, a sve oko mene pretvorilo se u mrlju vrtložnog stakla, snijega i metala.
Udar.
Auto se prevrnuo, krovom pao na stranu ceste, otkotrljao se niz padinu i zaglavio između dvije stijene, sletjevši na bok. Unutra je mirisalo na benzin, barut iz zračnih jastuka i krv.
„Svi živi?!“ promuklo je rekao Mario.
Larisa je plakala, ali je kimnula. Sophie se držala za bok, krv joj je curila niz ruku. Trgnula sam se – sigurnosni pojas mi se zarezao u prsa, ali bila sam pri svijesti. Auto je škripao, vjetar je udarao u razbijeni prozor, a vani je bila bijela magla i tišina.
“Moramo izaći”, rekla sam tiho, cvokoćući zubima. “Auto bi se mogao zapaliti.”
Mario je koljenom razbio preostalo staklo. Gurnula sam vrata prema gore – sada je to bio strop. Hladan zrak udario mi je u lice. Pomagali smo si – jedan po jedan, polako, pažljivo, bojeći se još jednog urušavanja.
Vani je bilo još gore.
Stajali smo na uskoj traci zemlje iznad ponora. Ispod, mračna šuma i litica. Automobil su čudesno držale dvije ogromne stijene. Snijeg je padao sve jače, a cesta je bila gotovo nevidljiva. Nije bilo telefonskog signala.
“Ako ne stignemo do autoceste u sljedećem satu”, rekao je Mario gledajući Larisu, “smrznut ćemo se ovdje.”
“A kamo bismo trebali ići?” upitala je Sophie drhtavim glasom.
Pogledao sam gore prema serpentinama, gdje je cesta nestajala u magli.
„Natrag“, rekao sam. „Pratite tragove guma. Došli smo odavde.“
Hodali smo polako, držeći se za ogradu, koje je gotovo više nije bilo. Snijeg nam se urezivao u kožu, čizme su nam klizile. Automobil iza nas više se nije vidio – kao da nikada nije ni postojao.
Činilo se kao vječnost – ali u stvarnosti, samo dvadeset minuta – kada su se u daljini pojavila svjetla automobila. Automobil. Mahali smo rukama. Svjetla su se zaustavila. Iz njega je izašao čovjek – visok, s gustom bradom i toplim naglaskom.
„Mein Gott… jesi li dobro?“, rekao je.
Zvao se Josef Steiner i živio je u obližnjoj kući. Pomogao nam je ući u auto i dao nam deke i vrući čaj.
„Imate sreće“, rekao je tiho. „Nismo se dugo vraćali u ovaj kraj.“
Okrenuo sam se prema prijateljima. Svima su se tresle ruke. Larisa se tiho držala za mene.
Trebali smo vidjeti planine. Ali sada nam se više nisu činile lijepima. Gledale su nas.
