Dan je bio vruć, cesta se protezala do horizonta.
Sam je satima vozio svoj kamion, natovaren robom. Radio je bio tih, zrak je svjetlucao od vrućine, a sve što je želio bila je kava i hladna voda.
Odjednom je ugledao automobil s otvorenom haubom uz cestu ispred sebe. Vozač je stajao u blizini, bespomoćno zureći u motor.
Mnogi su automobili jurili, ali Sam je usporio i stao.
“Je li sve u redu?” viknuo je kroz prozor.
“Mislim da je hladnjak”, odgovorio je čovjek brišući čelo. “Nema vode, do grada je oko dvadeset kilometara.”
Sam je izašao iz kabine, izvadio bocu vode, krpu i par alata iz prtljažnika.
Deset minuta kasnije, motor je ponovno zagrmio. Čovjek mu je zahvalio i, smiješeći se, rekao:
“Hvala, spasio si me. Posudio bih ti kavu da mi se ne žuri.”
Sam je mahnuo rukom:
“Glavno je da ćeš stići.”
Pozdravili su se i Sam se vratio na autocestu.
Otprilike dvadeset minuta kasnije, primijetio je kretanje ispred sebe – gomilu i bljeskajuća svjetla. Vozeći bliže, vidio je prevrnute automobile, vatrogasna vozila i dim na cesti.
Dogodila se nesreća. Ogroman kamion udario je u kolonu automobila – doslovno prije petnaest minuta.
Sam je zakočio i stao.
Ovo je bila njegova grupa. Njegov kolega vozio je naprijed, istom rutom.
Da nije stao da pomogne strancu, bio bi ovdje.
I najvjerojatnije, u tom prevrnutom kamionu.
Stajao je uz cestu, gledajući autocestu, gdje je sve bilo tiho. Čovjekove riječi odjekivale su mu u glavi:
“Hvala vam, spasili ste me.”
Ali zapravo, spasio ga je.
