Putovao sam vlakom iz Varšave za Krakow – umoran, iritiran, s teškim ruksakom i samo jednom željom: tišinom. U kupeu sa mnom sjedila je žena od tridesetak godina i djevojka od oko tri godine, s repićima i velikim sivim očima. Jedva su progovorile – majka je čitala knjigu, a djevojka je gledala kroz prozor, stežući plišanog zeca.
Iz termosice sam izvadio vrećicu kolačića i šalicu kave – jednostavna radost putovanja. Okrenuo sam se na trenutak, a kad sam ponovno pogledao, djevojka je već grickala jedan od mojih kolačića. Pogledala me ravno u oči i zgnječila, kao da testira moju reakciju.
“Hej”, izlanuo sam, “ovo su moji.”
Samo se nasmiješila – mrvice na usnama, oči su joj sjale. Moja majka je umorno pogledala preko naočala:
“Oprosti. Ona… ponekad…” i nije završila.
Htio sam protestirati, ali nešto me spriječilo. Možda zato što je djevojka bila tako krhka, kao da je od stakla. Sljedećih pola sata pretvorilo se u čudnu igru. Uzela bih kolačić, a ona bi pružila ruku i uzela jedan. Ponekad, ravno iz mog dlana. Gunđala bih, a ona bi se smiješila, kao da je to neki tajni ritual. Majka je sjedila šutke, još uvijek čitajući svoju knjigu, ne miješajući se.
Kad sam, polušaljivo, djevojčici pružila posljednji kolačić, ozbiljno me pogledala i odjednom rekla:
“Vidjela sam te.”
“Gdje?”
“Tamo, na peronu. Stajala si sama. I tužna.”
Bila sam iznenađena.
“Vrlo si pažljiva.”
“Samo što sam i ja tužna”, rekla je tiho. “Ali mama kaže da ne smiješ.”
Žena je podigla pogled s knjige, lagano problijedivši.
“Dosta je, Emma”, rekla je strogo. “Nemoj pričati.”
Djevojčica je stisnula zeca u naručje i okrenula se prema prozoru.
Vlak je tutnjao po tračnicama, a ja sam se odjednom osjećala nelagodno. “I ja sam tužna”, stalno sam mislila. Izvukao sam još jednu vrećicu – htio sam joj je ponuditi, ali ona je već spavala, grleći plišanu igračku.
U zoru sam se prvi probudio. Žena je nestala iz kupea. Na sjedalu je ležao samo plišani zec.
Pogledao sam u hodnik – nikoga nije bilo. Kondukter je rekao da nitko nije izašao na stanici.
Kad sam otvorio ruksak da uzmem termosicu, moja vrećica s keksima ležala je uredno složena unutra – puna.
A na vrhu, dječja poruka, napisana iskrivljenim slovima:
“Hvala što si podijelio. Sad ćeš se osjećati bolje.”
Sjedio sam tamo, gledajući zeca i jutarnje svjetlo kroz prozor, i shvatio: nije sve što se čini kao slučajan susret zapravo slučajan susret.
