Živio je sam u malom stanu na zadnjem katu. Njegovi su se susjedi odavno navikli na njegov miran život: danju bi išao u trgovinu po kruh i mlijeko, a navečer bi svjetla na njegovim prozorima gorjela do kasno u noć. Ali postojala je jedna neobičnost koju su mnogi primijetili: svake večeri iz njegova bi se stana čuo tihi glas. Kao da starac s nekim razgovara.
U početku su ljudi mislili da ima goste. Ali nitko nikada nije došao. Onda su zaključili da gleda televiziju. Ali zvukovi su bili drugačiji: tihi, povjerljivi, poput ispovijedi.
Znatiželja je rasla. Jednog dana, susjeda, prolazeći pored poluotvorenih vrata, provirila je unutra. Ono što je vidjela stegnulo joj je srce. Starac je sjedio za stolom i razgovarao s fotografijom.
Fotografija je prikazivala mladu ženu s ljubaznim osmijehom. Susjed je pretpostavio da je to njegova pokojna supruga i požurio je, kako ne bi uznemirio tuđu tugu. Ali ubrzo se istina pokazala daleko strašnijom.
Jedne večeri, susjedi su čuli vriske. Morali su provaliti vrata. Starac je iscrpljen ležao, a fotografija je još uvijek stajala na stolu. Samo što sada to nije bila mlada žena, već drugačija slika – crno-bijela snimka muškarca u vojnoj uniformi. I najčudnije: na poleđini fotografije bilo je ime jednog od susjeda koji je živio u istoj zgradi.
Kad su ga pitali, problijedio je. “To je moj djed… Ali ta je fotografija nestala iz naše kuće prije mnogo godina”, šapnuo je.
Starac je priznao: fotografije su se same mijenjale. Ponekad su prikazivale njegove rođake, ponekad – potpune strance. Nije znao zašto, ali nije mogao prestati razgovarati s njima. “Odgovaraju kad slušam”, rekao je.
Nakon te noći, susjedi su počeli izbjegavati njegov stan. Neki su mislili da je poludio, drugi da je fotografija zaista otvorila vrata u drugi svijet.
A sam starac nastavio je sjediti za stolom navečer, zureći u još jedno novo lice u kadru. I nitko više nije bio siguran s kim točno razgovara.
