Anna je od djetinjstva živjela na selu i uvijek se osjećala sretnije u sedlu nego na dvije noge. Njena riđa kobila, Vesta, bila je njen ponos, njena prijateljica i njena čuvarica. Činilo se da konj odmah razumije svoju vlasnicu: osjećala je njena raspoloženja, pa čak i njene strahove.
Tog dana, Anna je odlučila krenuti u dugu šetnju. Sunce je zalazilo, a nebo iznad šume svjetlucalo je grimiznom bojom. Put je vodio strmom padinom jaruge. Tlo je bilo vlažno nakon noćne kiše, a Vesta je koračala oprezno, ali u jednom trenutku kamen joj je skliznuo pod kopito. Konj se trznuo, a Anna se osjećala kao da će pasti u ponor.
Vesta se propela, trznula unatrag i zagrlila svoju vlasnicu. Još jedna sekunda – i sve je moglo završiti tragedijom. Annino srce je lupalo tako snažno da joj je pulsiralo u sljepoočnicama. Čvrsto je zagrlila vrat svoje spasiteljice i šapnula: “Ti si moj anđeo…”
Ali onda se dogodilo nešto čudno. Obično bi Vesta nakon takvih incidenata žurila kući, u štale, gdje je miris sijena i mira ispunjavao zrak. Ali ovaj put, konj se iznenada naglo okrenuo prema šumi. Korak mu je bio samouvjeren i tvrdoglav.
Anna ga je pokušala okrenuti, ali Vesta nije poslušala. Kao da je znala kamo ide, a njezina gospodarica više nije mogla odoljeti. Šuma je postajala sve gušća, staza jedva nazriva. Večernji sumrak pretvorio je grane u crne kandže, a zrak je postajao hladniji.
Napokon se ispred pojavila oronula kamena ograda. Anna se ukočila. Iza nje se nadvila zgrada prekrivena mahovinom i pukotinama – stara crkva. Od djetinjstva je slušala priče o njoj: da su ljudi tamo nestajali tijekom rata, a poslije se nitko nije usudio ući. Govorili su da je mjesto prokleto, a oni koji su pokušali prići vratili su se promijenjeni.
Vesta se zaustavila točno na vratima, masivnim, od potamnjelog hrasta, sa zahrđalim kovanim željeznim šarkama. Lupala je kopitom i tiho zarzala, kao da potiče gospodaricu da napravi korak.
Anna je tako čvrsto stisnula uzde da su joj zglobovi pobijeljeli. Sve u njoj vrištalo je: “Okreni se! Izlazi odavde!” ali konj se nije pomaknuo. Ukopala se u pete i čekala.
Skupivši hrabrost, Anna je skliznula sa sedla. Noge su joj drhtale, srce joj je lupalo u grlu. Pružila je ruku prema vratima. Vrata su se otvorila uz tup zvuk, a miris vlage, plijesni i nečeg drugog – poput davno zakopane tajne – napao joj je nosnice.
Mjesečina je prodrla unutra, a nešto metalno zasjalo je na podu stare crkve. Anna je napravila korak naprijed i uzdahnula…
