U opservatoriju na periferiji grada, grupa znanstvenika radila je na novoj ideji: stvoriti minijaturni senzor koji bi mogao detektirati ne samo kozmičko zračenje već i sve anomalne elektromagnetske fluktuacije. Nadali su se čuti ono što je obično skriveno ljudskom uhu – “odjek Svemira”.
Sam uređaj bio je veličine kutije za cipele, ali unutra je sadržavao sofisticirani čip sposoban detektirati signale milijune puta slabije od radiovalova. Nazvali su ga “Atrij” – “mjesto gdje se glasovi susreću”.
Lansiranje je prošlo besprijekorno. Satelit je postavio senzor u orbitu, a prva tri dana uređaj je pouzdano prenosio očekivane podatke: temperaturu, pozadinsko zračenje i ritmičke fluktuacije u kozmičkom vjetru. Znanstvenici su se radovali: sve je išlo po planu.
Ali četvrte noći uređaj nije slao brojeve, već zvuk. Ljudski glas probio se kroz šištanje i statiku.
— “Tko je… tamo?..”
Tišina je pala nad laboratorij. Svi su razmijenili poglede. Isprva su mislili da je to odraz radiovalova sa Zemlje. Ali testovi su pokazali da frekvencija signala ne odgovara nijednom izvoru na planetu.
Snimke su se nastavile. Svake noći glas je postajao sve jasniji.
— “Mi… smo ovdje… već dugo…”
— “Čujete li nas?”
Jedan od istraživača, Anton, više nije mogao podnijeti i rekao je:
— “To je nemoguće. Nema nikoga tamo.”
Ali tjedan dana kasnije, dogodilo se nešto još strašnije. U laboratorij je stigla snimka na kojoj je glas rekao:
— “Anton…”
Znanstvenici su se ukočili. Bilo je to ime njihovog kolege. Nitko izvan laboratorija nije znao za projekt, posebno na toj frekvenciji.
Anton je problijedio. Tvrdio je da je taj glas već čuo – u snu. Nekoliko noći zaredom sanjao je čudne figure okružene hladnim sjajem. Pružili su mu ruku i nešto šapnuli.
Sljedeće snimke postale su još uznemirujuće. Glas se sve češće ponavljao:
— “Vraćamo se… Vraćamo se…”
Tada je uređaj prestao prenositi podatke. Na ekranu su se pojavljivale samo glatke linije – kao da je netko iščupao srce iz stroja. Znanstvenici su bili sigurni da je senzor izgubljen.
Ali ujutro ga je zaštitar pronašao na ulazu u laboratorij. Mali uređaj stajao je točno tamo na pragu. Njegova površina bila je prekrivena mrazom, unatoč toplom vremenu vani. Činilo se da je netko urezao riječi na njegovo kućište:
— “Blizu smo.”
Te noći, svi znanstvenici su se bojali spavati.
