Lena je živjela sama u maloj privatnoj kući na periferiji grada. Njen jedini pratilac bio je pas po imenu Rich, veliki mješanac s dobrim očima. Obično je bio miran i rijetko je lajao, ali te je noći bilo drugačije.
U početku je Lena mislila da samo sanja – pas je stalno skakao, režao u mraku i grebao vrata šapama. Ali kako se ponoć približavala, lajanje je postajalo sve glasnije i upornije. Činilo se kao da ju upozorava na nešto strašno.
Razdražena i prestrašena, Lena je prišla vratima. Vani je vladala mrtva tišina. Niti jednog koraka, niti jednog zvuka – samo hladan vjetar koji je nosio lišće po dvorištu. Pokušala je smiriti psa, ali on je ponovno jurnuo prema prozoru i lajao kao da netko nevidljiv stoji tamo.
Ujutro je konačno odlučila izaći u dvorište. Zemlja uz ogradu bila je prekopana, a u travi su se vidjeli otisci stopala – ljudski. Netko je cijelu noć lutao oko njezine kuće. Lenino srce je potonulo. Da nije bilo Richa, ne bi ni primijetila da je netko pokušao provaliti.
Nazvala je policiju. Ispostavilo se da je netko te noći pokušao provaliti i u vrata susjednih kuća, ali nitko nije primijetio uljeze. Samo se njezin pas oglasio i spasio je.
Lena je pogledala svog psa i nije mogla zadržati suze. Njezin “tihi mali pas”, kojeg su susjedi smatrali lijenim, pokazao se njezinim jedinim zaštitnikom. Ponekad se onaj koga najmanje očekujete pokaže kao pravi junak.
