Kiša je šibala krovove, vjetar je kidao grane, kao da želi iščupati selo. Noć je bila toliko crna da se činilo kao da se sama tama spustila na zemlju. Usred tutnjave groma i zvižduka vjetra, mali dječak po imenu Timofej trčao je bos po poplavljenoj cesti. Imao je samo osam godina. Lice mu je bilo izbrazdano od požara, oči ogromne, pune suza i straha. Ali u naručju je držao najdragocjenije što je imao: mali svežanj, mali život – svoju novorođenu sestru.
Kuća se srušila prije manje od sat vremena. Grom, munja su udarile, a krov je planuo. Njegova majka je uspjela vrisnuti: „Tima, trči! U bolnicu! Samo je uzmi, čuješ li?!“
A onda se strop srušio, a njezin glas je utihnuo.
Tima je stajao usred plamena, opečenih stopala, gušeći se dimom, ali nije ni pomislio pustiti sestru. Istrčao je van na kišu, gdje mu je vjetar odmah otpuhao posljednje tople suze iz očiju. Nije imao cipele, čak ni jaknu. Samo staru deku u koju je umotao djevojčicu i nadu da u bolnici, s druge strane sela, postoji netko tko joj može pomoći.
Cesta se pretvorila u rijeku. Voda ga je šibala po nogama, glina ga je usisavala, ali je hodao. Svaki korak je bio bolan – noge su mu bile u modricama, koljena su mu krvarila. Padao je, ustajao, ponovno padao, čvrsto držeći sestru za prsa. Jedva je disala. Njezino malo lice problijedilo je, a Tima je šapnula:
“Strpite se… molim vas, budite strpljivi…”
Kad je u daljini zatreperilo svjetlo – bolnica – pomislio je da vidi fatamorganu. Ali to je bilo svjetlo! Pravo! Trčao je svom snagom, spotičući se i klizeći po blatu.
“Upomoć!” vrisnuo je, ali vjetar mu je odnio glas.
Udario je šakama po staklenim vratima dok nije istrčala medicinska sestra.
“O, Bože moj, beba!” vikala je, hvatajući ga i umotavajući sestru u suhi ručnik. „Što se dogodilo? Gdje su roditelji?“
Tima je htio odgovoriti… ali usne su mu drhtale. Izgubio je svijest na samom vratima.
Probudio se ujutro – u bolničkoj sobi, pod bijelim pokrivačem. Sunce je sjalo kroz zavjese i prvi put te noći bilo je tiho. Ista medicinska sestra sjedila je kraj kreveta.
„Budan si, junače“, nasmiješila se. „Tvoja sestra je živa. Liječnici su rekli da da si došao čak i deset minuta kasnije…“
Nije završila. Samo mu je stisnula ruku.
Tima se okrenula prema prozoru. Tamo, iza stakla, još su bile lokve i tragovi oluje. Ali duga se već uzdizala iznad bolnice.
Godine su prolazile.
Na zidu iste bolnice sada je visjela fotografija – dječak sa zavijenim rukama i djevojčicom u povojima u naručju. Ispod slike bila je ploča:
„Timofey Selin. 8 godina. Spasio je sestru u noći velike oluje.“
Svi koji su prolazili zaustavili su se. I jednog dana, mnogo godina kasnije, mlada žena u bijelom mantilu – neonatologinja – prišla je fotografiji. Dugo ju je gledala, a zatim tiho rekla:
„Hvala ti, brate…“
Dodirnula je staklo vrhovima prstiju i nasmiješila se.
Svjetlo u hodniku tiho se ugasilo – kao da joj je netko namignuo odozgo.
