U našoj zgradi uvijek je bilo tiho. Ljudi su živjeli mirno, jedva komunicirajući jedni s drugima, osim klimanja glavom na stubištu. Ali jedan se stan isticao – stari s vratima koja su se ljuštila, čiji stanari nisu viđeni godinama. Danju je bilo tiho, ali noću… Čula sam korake.
Teški, spori, kao da netko hoda naprijed-natrag. Ponekad je pod škripao, kao da netko premješta namještaj. Djeca su se bojala proći, a odrasli su se trudili ne komentirati. “Zgrada je stara, zvučna izolacija je loša”, odbacivali bi to. Ali znala sam: zvuk je bio stvaran.
Jedne noći, blizu ponoći, ponovno sam čula te korake. Hodnik je bio mračan, ali znatiželja je nadvladala moj strah. Odškrinula sam vrata svog stana i primijetila svjetlo ispod tih tajanstvenih vrata kako treperi poput svijeća. Srce mi je tako snažno lupalo da sam jedva disala.
Sljedećeg dana rekla sam susjedima. Odlučili smo to zajedno provjeriti. Četiri muškarca, uključujući i mene, okupila su se navečer i pokucala. Nije bilo odgovora. Tada smo skupili hrabrost i otvorili vrata koja su, iznenađujuće, bila otključana.
Stan je bio ispunjen prašinom, paučinom i mirisom vlage. Izgledalo je kao da nitko tamo nije živio desetljećima. Ali na podu, u sredini sobe, vidjeli smo stari drveni stol. Na njemu su gorjele svijeće, pokraj njega otvorena Biblija i požutjele fotografije neke obitelji.
I tada smo čuli upravo taj zvuk – korake. Razmijenili smo poglede, krv nam se sledila. Ali koraci su dolazili… odozgo. Pogledali smo gore i vidjeli da se strop djelomično urušio, a iznad stana je prazan tavan. Odatle su dolazili zvukovi.
Na tavanu smo pronašli stare kofere i škrinje. Jedan je bio otvoren – unutra su bile uredno složene stvari, pisma i dnevnici žene koja je nekoć tamo živjela. Bilješke su jasno govorile: nakon muževljeve smrti, dugo se nije mogla pomiriti sa svojom usamljenošću i noću je lutala stanom dok nije umrla upravo tamo.
Nitko se od tada nije uselio, ali čini se da su njezini koraci ostali. Možda je to igra starih greda i vjetra, ili možda… nešto više.
Više nismo čuli korake nakon te noći. Kao da se sam stan smirio kada je netko konačno zavirio u njegovu tajnu. Ali svaki put kad prođem pored tih oljuštenih vrata, osjetim laganu jezu i sjetim se svijeća koje su nekako gorjele u napuštenom stanu, iako tamo dugo nitko nije bio.
