Anna je oduvijek bila zdrava. Rijetko je obolijevala, vodila je aktivan način života i do tog jutra ništa nije nagovještavalo probleme. Sve je počelo običnom slabošću – vrtoglavicom, blagim pritiskom u prsima. “Prekomjerni rad”, odlučila je i zakazala pregled kod svog liječnika opće prakse.
Liječnica je naručila neke pretrage i poslala je na ultrazvuk – samo iz predostrožnosti. Anna je to jutro stigla u kliniku: bijeli zidovi, miris antiseptika, niz jednako umornih lica. Sjela je na stol za pregled, medicinska sestra je uključila aparat, a sobu je ispunilo tiho zujanje instrumenta.
“Opustite se”, rekla je liječnica, mlada žena mekog glasa. “Pogledajmo.”
Anna je zurila u strop, slušajući kako joj pretvarač klizi po koži. Sjene su treperile po ekranu – obični, nejasni oblici. Liječnica je šutjela, promatrajući. Zatim je zumirala, promijenila kut i namrštila se.
“To je čudno”, promrmljala je. “Jeste li sigurni da niste trudni?”
Anna se nasmiješila. „Ne mogu biti trudna. Nemam čak ni maternicu.“
Doktorica ju je pogledala. Zaslon je tiho pištao – ritmički, brzo.
„Slušaj“, šapnula je, okrećući zvučnik prema sebi.
Iz njega se začuo otkucaj srca. Glasan, jasan. Ali odmah nakon njega, drugi. Tiši. Teži.
Dva ritma. Potpuno različita.
Anna je problijedila.
„Što je ovo?“ Glas joj je drhtao.
Doktorica je ostala nijema, pogleda uprtog u monitor.
„Jedan ritam je tvoj“, konačno je rekla. „Drugi… Ne razumijem gdje je. Nije u srcu. Niži je. Kao da netko drugi… živi u tebi.“
Zaslon je lagano zatreperio, a sjena na monitoru se pomaknula.
