“Jučer je moj unuk prvi put okusio iglice ariša — i to me vratilo ravno u djetinjstvo…” 🌿 Grickali smo sve što priroda nudi — cvijeće, korijenje, bobice, čak i divlji luk uz rijeku. Nije se radilo o gladi. Radilo se o znatiželji, slobodi i radosti. 🌱 Jeste li ikada probali nešto samo da biste vidjeli kakvo je? Pogledajte članak za cijelu priču — to je nostalgično putovanje na koje vrijedi krenuti.👇
Jučer je moj unuk prvi put probao iglice ariša — i oduševile su ga se. To mi je vratilo bujicu sjećanja iz djetinjstva, kada smo samo iz zabave istraživali i jeli sve vrste divljih biljaka i trava.
Toliko je priča koje bih mogao ispričati o tom vremenu. Prva koja mi pada na pamet je biljka koju smo zvali “lubenice”, iako je zapravo bila samo vrsta trave od sladovine.
Raslo je uz cestu i nije nas bilo briga koliko je prašnjavo ili prljavo. Zgrabili bismo ga golim rukama, možda otpuhali prljavštinu i pojeli ga bez razmišljanja.
Nismo bili gladni – nije se radilo o potrebi za hranom. To je bio samo naš način upoznavanja svijeta oko nas. Jeste li ikada pokušali kušati ledenicu ili lizati hladne metalne saonice samo da vidite kako je to? Htjeli smo probati sve.
Kad su cvjetali jorgovani i bagremi, jeli smo njihovo cvijeće. Posebno smo tražili cvjetove jorgovana s pet latica — smatrali su se sretnima i posebnima.
Grickali smo i mladice javora i cvjetove slatke djeteline.
Dolje uz rijeku rastao je divlji luk u poplavnim ravnicama. Bile su ukusnije i slađe od onih na tržnici. Kad bismo ih pronašli, pojeli bismo se do sitosti i donijeli malo kući da ih mama koristi u pitama.
Omiljena je bila i konjska kiselica — kiselkasta i osvježavajuća, često smo je jeli.
Jedna stvar koju sam stvarno volio su bobice noćurka. Jeli smo samo potpuno zrele crne. Imali su čudan, ali nezaboravan okus.
Sjećam se i divljih trešanja iz pionirskog kampa u koji sam dolazio svako ljeto. Bile su puno slađe od trešanja kupljenih u dućanu, a mi bismo uvijek krišom ubacili šaku kad nitko nije gledao.
Kukuruz je bio još jedna zabavna poslastica – jeli bismo ga sirovog i koristili ljuske za izradu malih lutkica.
Rowanberries su bili dio naših grickalica i naših rukotvorina. Pojeli bismo ih i utkali u ogrlice i narukvice. Siguran sam da smo ih sve zadržali, protezale bi se preko kilometar.
Jednom sam čak probao i korijen trstike. Još se sjećam tog okusa. Da bismo ga dobili, zaveslali bismo čamcem u trsku i pažljivo iščupali jednu iz korijena.
Trska raste u mutnoj vodi, pa smo morali dobro očistiti korijen prije nego što ga rasječemo. Unutra su bile bijele niti koje su imale okus poput krupice – meke i delikatne.
Jeste li ikada probali korijen trske?
Naravno, voljeli smo i šumske jagode i trešnje. Padala bi nam crna usta od sokova, ali nije nam smetalo. To nas je nasmijalo i nasmijalo.
Ovo su samo neke od mnogih stvari koje smo znali pronaći i okusiti igrajući se vani. Priroda je bila naše igralište – i naša smočnica.
