Zanimljivo znati
„Što si upravo rekao?“ Glas mi je bio tih. Previše tih za ono što sam osjećala. Nikola je još uvijek držao stari metalni ključ na dlanu. Alarm se
„Tko ste vi?“ Markov glas bio je toliko tih da sam ga jedva čula. Žena na vratima nije odgovorila. Samo je pogledala dijete u njegovim rukama. Ivana je
— Marina… što si upravo pronašla? Nada je pokušala maknuti moju ruku s očiju. Nisam joj još dopustila. Ne zato što sam je željela zaštititi od istine zauvijek.
— Bio je o Nininom sinu. Nekoliko sekundi samo sam gledala majku. Nisam razumjela. Ili možda nisam htjela. — O čemu govoriš? Majka je pogledala preko mog ramena
— Oni ne znaju za sef. Pogledala sam mali ključ na očevu dlanu. Bio je hladan. Jednostavan. Bez oznake banke. Samo broj. — Kakav sef? Otac je pogledao
— Tko je čovjek iz crvenog automobila? Tomislav nije odgovorio. Samo je gledao crtež u mojoj ruci. — Ana, vrati to. — Zašto? — Jer ne znaš što
— Dokaz da vam ja nikada nisam ukrao ništa. Gledala sam fotografiju toliko dugo da mi je Leon morao uzeti crnu kutiju iz ruku prije nego što mi
— Zaustavi snimku. Voditelj osiguranja odmah je pritisnuo tipku. Slika se zamrznula. Na ekranu je Ema držala rukav podignut samo nekoliko centimetara. Na unutarnjoj strani njezine podlaktice vidio
— Ali ja jesam. Prema onome što mi je Ivana kasnije ispričala, nakon tih Mijinih riječi nitko u dvorani nije znao što napraviti. Ni matičarka. Ni moja majka.
— Dovoljno da sutra sve izgube. S druge strane nastala je tišina. Zatim je muškarac rekao: — Pošalji mi dokumente. — Ne preko ovog telefona. — Onda znaš