Valerija nije odmah dotaknula crnu haljinu.
Gledala ju je nekoliko sekundi.
Zatim Matea.
— Kada si ovo napravio?
— Nisam ja.
— Tko onda?
— Sofija.
Valerija je prepoznala ime.
Sofija Ortega bila je kostimografkinja koja joj je šivala haljine prije nesreće.
— Znala je?
Mateo je kimnuo.
— Za povratak na led?
— Samo da treniraš. Ne i zašto.
Valerija je prstima prešla preko crne tkanine.
Haljina nije skrivala njezinu lijevu nogu.
Upravo suprotno.
Bila je krojena tako da se može slobodno kretati.
Ožiljak se vidio.
Ali ne kao predmet poniženja.
Kao dio nje.
— Mislila sam da želiš da ga sakrijem — rekla je.
Mateo je odmahnuo glavom.
— Nikad.
— Onda zašto crno?
— Zato što je Renata odabrala bijelo za sve.
Zastao je.
— Ako izađeš, želim da svima bude jasno da nisi dio njezine scenografije.
Valerija je pogledala kuvertu.
— A ovo?
Mateo ju je otvorio.
Unutra su bile kopije ugovora.
Koreografska prava.
Licenca za glazbeni aranžman.
I dopis organizatorima.
Valerija je podignula pogled.
— Namjeravaš joj povući program?
— Ne automatski.
— Mateo.
— Saslušaj me.
Renata je svoj najvažniji natjecateljski program izgradila oko Mateoove koreografije.
On ga je napravio godinu dana ranije.
U vrijeme kad je između njih još postojao normalan odnos.
Renata je imala pravo izvoditi ga tijekom sezone.
Ali ugovor je sadržavao ograničenje.
Televizijske komercijalne adaptacije i dodatne promotivne izvedbe tražile su zasebno odobrenje koreografa.
Gala je bila upravo takav događaj.
— Nije tražila dopuštenje? — pitala je Valerija.
— Produkcija jest.
— I?
— Ja ga još nisam dao.
Valerija se zagledala u njega.
— Znači cijela večer ovisi o tebi?
— Njezin program, ne cijela večer.
— I koristiš to zato što je bila odvratna prema meni?
Mateo je odmah rekao:
— Ne.
Valerija podignu obrve.
— Onda zašto?
— Zato što je prije mjesec dana producentima rekla da imam potpuno odobrenje za korištenje koreografije.
— Bez pitanja?
— Da.
Valerija je spustila dokumente.
— Zna li da si to otkrio?
— Ne.
— Zašto joj nisi odmah rekao?
Mateo je pogledao prema vratima garderobe.
— Jer sam htio vidjeti dokle će ići.
To joj se nije svidjelo.
— Nisam mamac.
— Znam.
— Onda nemoj ovo raditi zbog mene.
Mateo je kimnuo.
— Zato sam rekao da ovo radi samo ako ti želiš.
Valerija je nekoliko sekundi šutjela.
Zatim je uzela crnu haljinu.
— Želim klizati.
Mateo se nije nasmiješio.
— Sigurna si?
— Da.
— Ne moraš ništa dokazivati.
— Ne dokazujem njoj.
Pogledala je svoj ožiljak.
— Dokazujem sebi da više ne biram što smijem raditi prema tome čega se ona srami umjesto mene.
Dvadeset minuta poslije Valerija je bila spremna.
Kosa podignuta.
Minimalna šminka.
Crna haljina.
Klizaljke u rukama.
Kad je izišla iz garderobe, jedna članica produkcije zastala je.
— Valerija, kostim za zajednički segment je bijeli.
— Znam.
— Renata je inzistirala da sve bivše prvakinje budu usklađene.
— Neću biti u tom segmentu.
Žena se zbunila.
— Kako?
Mateo je pružio kuvertu.
— Trebamo razgovarati s producentom.
Producent gala-večeri, Javier Luna, nije bio sretan.
Nije ga zanimala obiteljska svađa.
I nije želio televizijsku katastrofu deset minuta prije prijenosa.
— Mateo, ne možeš mi ovo donijeti sada.
— Poslao sam vam isti dopis prošli tjedan.
Javier je zastao.
— Kakav dopis?
Mateo je pogledao asistenticu.
Ona je spustila oči.
Trebale su samo dvije minute da shvate što se dogodilo.
Dopis je stigao.
Ali nikada nije došao do Javiera.
Produkcijska koordinatorica koja je komunicirala s Renatinim timom spremila ga je sa strane jer joj je Renatin menadžer rekao da je riječ o „nevažnoj formalnosti“.
Javier je zatvorio oči.
— Dakle nemamo dopuštenje za program?
Mateo je odgovorio:
— Ne u ovom obliku.
— Možemo ga dobiti sada?
— Možemo razgovarati.
Tada je došla Renata.
Već je bila potpuno našminkana.
Bijela haljina.
Kosa savršeno podignuta.
Na licu osmijeh za kamere.
Osmijeh je nestao kad je vidjela Valeriju.
Pogled joj se spustio na crnu haljinu.
Zatim na njezinu nogu.
Ožiljak se vidio.
Ali Valerija nije pokušavala sakriti ga.
— Što je ovo? — pitala je Renata.
Valerija mirno odgovori:
— Moja haljina.
— Dogovor je bio bijeli kostim.
— Tvoj dogovor.
— Svi moraju biti usklađeni.
— Onda ćete večeras biti usklađene bez mene.
Renata se okrenula prema bratu.
— Mateo?
On joj je pružio dokument.
— Imamo veći problem.
Renata je pročitala prvu stranicu.
Lice joj se promijenilo.
— Ti si mi povukao program?
— Nisam ga povukao.
— Nemoj se igrati riječima.
— Nikada nisam odobrio ovu televizijsku izvedbu.
— Koristim taj program cijelu sezonu!
— Na natjecanjima. Ovo nije isto.
Renata je pogledala Javiera.
— Reci mu nešto.
Javier je odgovorio:
— On je u pravu.
Po prvi put te večeri Renata nije imala spreman odgovor.
Onda je pogledala Valeriju.
— Zbog nje?
Valerija je krenula odgovoriti, ali Mateo ju je pretekao.
— Zbog mene.
— Molim?
— Predstavila si moju dozvolu kao nešto što već imaš.
— Jer si mi brat.
— To nije ugovor.
Renata je spustila glas.
— Ne radi ovo sada.
— Nisam ja izabrao trenutak.
— Cijela federacija je ovdje.
— Znam.
— Ljudi iz reprezentacije gledaju.
— Znam.
— Ovo mi može uništiti sezonu.
Mateo ju je mirno pogledao.
— Onda nisi trebala graditi važan televizijski nastup na odobrenju koje nisi dobila.
Valerija je osjetila nešto neočekivano.
Nije uživala.
Mjesecima je zamišljala kako bi izgledalo vidjeti Renatu bez samopouzdanja.
Sad kad se to dogodilo, nije joj bilo drago.
Samo je bila umorna.
— Mateo.
On ju je pogledao.
— Daj joj dopuštenje.
Renata je odmah podignula glavu.
— Što?
Mateo nije odgovorio sestri.
— Valerija, jesi sigurna?
— Jesam.
— Nakon svega što je rekla?
— Upravo zato.
Renata ju je gledala kao da ne razumije.
Valerija joj se približila.
— Ne želim da poslije govoriš kako ti je brat uništio večer zbog mene.
— Nisam rekla—
— Čula sam te.
Renata se ukočila.
— Što?
Mateo je izvadio mobitel.
— Imamo snimku.
Renata je problijedjela.
Njezina prijateljica, koja je upravo prolazila hodnikom, odmah se zaustavila.
— Kakvu snimku?
Mateo nije pustio cijelu.
Samo nekoliko sekundi.
Renatin glas:
„Želim da se vidi ožiljak.“
Zatim smijeh.
„Svi će razumjeti zašto je ona prošlost.“
Mateo je zaustavio snimku.
Javier ih je pogledao sve redom.
— Ovo je postalo problem produkcije.
Renata se odmah branila.
— Bila je privatna šala.
Valerija ju je pogledala.
— Šala?
— Nisam mislila doslovno.
— Haljina je imala prorez baš na lijevoj strani.
— Sve su imale isti kroj.
— Zato što si ga ti odobrila.
Renata je zašutjela.
Javier je duboko udahnuo.
— Imam dvije minute da odlučim što radimo.
Valerija je rekla:
— Jednostavno.
Svi su je pogledali.
— Renata izvodi svoj program.
Renata se iznenadila.
— A ti?
— Ja ne izlazim kao dio njezina „hommagea“.
— Onda što radiš?
Valerija je pogledala Javiera.
— Rekli ste da vam nedostaje četiri minute zbog otkazivanja para iz Argentine.
Javier ju je odmah razumio.
— Želiš solo točku?
— Da.
Renata se nasmijala.
— Nisi nastupala tri godine.
Valerija se okrenula prema njoj.
— Znam.
Javier nije odgovorio odmah.
— Imaš program?
Mateo je rekao:
— Ima.
Renata ga je pogledala.
— Ti si joj radio koreografiju?
— Da.
— Koliko dugo?
— Deset mjeseci.
Lice joj se potpuno promijenilo.
— Deset mjeseci?
Valerija je odgovorila:
— Trenirala sam četrnaest.
Tek tada je Renata shvatila.
Sve večeri kada Mateo nije mogao doći na njezin trening.
Svi termini koje je „imao zauzete“.
Sve jutarnje sesije u staroj privatnoj dvorani.
Nisu bile posao za druge klijente.
Dio njih bio je Valerija.
— Lagao si mi — rekla je bratu.
— Nisam.
— Pitala sam te s kim radiš.
— Rekao sam da je povjerljivo.
— Ona ti je žena!
— Upravo zato njezin povratak nije bio tvoja stvar dok ona nije odlučila da jest.
Javier je pogledao sat.
— Imam devedeset sekundi.
Zatim Valeriju.
— Možeš stvarno izvesti četiri minute?
— Mogu.
— Bez probe na glavnom ledu?
— Imala sam jutarnju probu u pomoćnoj dvorani.
Mateo je dodao:
— Glavna podloga je iste tvrdoće.
Javier je zatvorio oči.
— Ovo će me ubiti.
Onda je otvorio komunikator.
— Ubacite novu solo točku iza trećeg bloka.
Renata se okrenula.
— Ne možete to napraviti.
Javier ju je pogledao.
— Upravo jesmo.
— Ovo je moja gala.
— Nije.
Zastao je.
— Ovo je televizijska gala federacije na kojoj ti imaš glavni promotivni segment.
To ju je utišalo.
Prijenos je počeo.
Valerija je čekala iza zavjese.
Prvih nekoliko minuta ruke su joj se tresle.
Ne zbog ožiljka.
Ne zbog publike.
Zbog sjećanja.
Posljednji put kada je nastupala pred tolikim brojem ljudi završila je na ledu.
Čula je pucanje prije nego što je osjetila bol.
Zvuk koji nije zaboravila tri godine.
Mateo je primijetio njezine prste.
— Možemo odustati.
— Ne.
— Još možeš.
— Znam.
— Ako osjetiš bilo što—
— Mateo.
Pogledala ga je.
— Ne pokušavaj me zaštititi od vlastite odluke.
On se nasmiješio.
— U redu.
Na ledu je završavao prethodni nastup.
Voditelj je najavio iznenađenje.
Valerija nije čula riječi.
Samo svoje disanje.
Jedan tehničar otvorio je prolaz.
Pred njom se pojavio led.
Bijel.
Sjajan.
Ogroman.
Kad je izašla, publika je prvo reagirala tiho.
Ljudi su je prepoznali.
Onda se začuo pljesak.
Ne eksplozivan.
Zbunjen.
Rastući.
Valerija je stala u središte.
Kamere su je uhvatile.
I da, ožiljak se vidio.
Jasno.
Nije ga sakrila.
Glazba je počela.
Prvih dvadeset sekundi nije pokušala ništa veliko.
Dugi rubovi.
Brzina.
Duboki lukovi.
Tijelo se sjetilo prije glave.
Onda je došao prvi skok.
Dvostruki Axel.
Čist.
Publika je reagirala.
Renata je iza kulisa prestala govoriti.
Sljedeća kombinacija bila je teža.
Trostruki Salchow.
Dvostruki toe loop.
Valerija je sletjela malo tvrđe nego na treningu.
Ali ostala je stabilna.
Mateo nije disao.
Ona je nastavila.
Program nije bio napravljen da pokaže da je „ista kao prije“.
To nije ni pokušavala.
Bio je napravljen oko svega što se promijenilo.
Jedna spirala namjerno je otkrivala lijevu nogu.
Ožiljak.
Snagu kvadricepsa.
Kontrolu gležnja.
Sve ono što je Renata htjela pokazati kao dokaz slabosti postalo je dio linije pokreta.
Kad je glazba završila, Valerija je ostala potpuno mirna.
Jedna ruka iznad glave.
Druga uz tijelo.
Publika je ustala.
Ne svi.
Ali dovoljno.
Onda još ljudi.
I još.
Valerija nije plakala.
Tek kad je izišla s leda.
Mateo ju je dočekao.
Nije rekao:
„Rekao sam ti.“
Nije rekao:
„Bila si savršena.“
Samo:
— Kako je noga?
Valerija se nasmijala kroz suze.
— Još je moja.
Renata ju je čekala nekoliko metara dalje.
Bila je blijeda.
Ali više nije izgledala bijesno.
Izgledala je izgubljeno.
— Zašto mi nisi rekla?
Valerija ju je pogledala.
— Zašto bih?
— Ja sam obitelj.
— Upravo si prije dva dana objašnjavala ljudima da sam ružna i gotova.
Renata se trgnula.
— Bila sam ljuta.
— Na što?
— Na sve.
— To nije odgovor.
Renata je pogledala brata.
— Otkad je ponovno dobra?
Mateo je odgovorio:
— Nije stvar u tome da je „ponovno dobra“.
— Vidio si što je napravila.
— Vidio sam.
— Mogao si mi reći.
Mateo je ostao miran.
— Ti si njezin povratak pretvorila u prijetnju sebi prije nego što si uopće znala da postoji.
Renata je počela plakati.
Valerija to nije očekivala.
— Znaš li kako je bilo? — rekla je Renata. — Cijelu karijeru slušam kako sam tvoja sestra i kako ti je žena bila bolja od mene.
Valerija ju je gledala.
— Ja to nikad nisam rekla.
— Nisi morala.
— Onda se svađaš s ljudima koji nisu ovdje.
Renata je spustila pogled.
— Kad si se ozlijedila…
Zastala je.
— Osjetila sam olakšanje.
Valerija je problijedjela.
Čak se i Mateo pomaknuo.
Renata je brzo nastavila:
— I mrzila sam se zbog toga.
Nije željela da Valerija strada.
Nije željela nesreću.
Ali nakon godina uspoređivanja, odjednom više nije postojala žena prema kojoj su je svi mjerili.
Renata je postala „ona koja slijedi“.
Mediji su je počeli predstavljati kao novo lice reprezentacije.
Sponzori su došli.
Pozivi.
Naslovnice.
A Mateo, njezin brat, mogao se više posvetiti njezinoj karijeri.
Kad je prije nekoliko mjeseci posumnjala da Valerija možda ponovno trenira, panika se vratila.
— Mislila sam da ćeš se vratiti i opet će sve biti o tebi.
Valerija je kratko odgovorila:
— Ja se nisam vratila zbog tebe.
— Znam to sada.
— Ne. Samo si vidjela da još mogu klizati. To nije isto.
Mateo ih je ostavio same.
Prijenos se nastavljao.
Renata je za dvadeset minuta trebala izvesti svoj glavni program.
Valerija je sjela na klupu.
Skinula jednu klizaljku.
Noga ju je počela boljeti.
Renata je sjela nasuprot nje.
— Jesi dobro?
— Jesam.
— Boli?
— Da.
Renata je izgledala iznenađeno.
— Ali na ledu se nije vidjelo.
Valerija se nasmiješila.
— To je dio koji ljudi nikad ne vide.
Ta rečenica pogodila je Renatu.
Jer je cijeli problem počeo upravo time što je htjela odlučiti što će publika vidjeti.
Ožiljak.
Ne trening.
Ne bol.
Ne rehabilitaciju.
Ne četrnaest mjeseci rada.
Samo trag na koži.
— Žao mi je — rekla je.
Valerija nije odgovorila odmah.
— Za haljinu?
— Za sve.
— To je velika riječ.
— Znam.
— I nije dovoljna.
Renata je kimnula.
— Znam i to.
Mateo se vratio s potpisanim dokumentom.
— Produkcija ima dopuštenje za večerašnju izvedbu.
Renata ga je pogledala.
— Dao si ga?
— Da.
— Zašto?
Mateo je pokazao prema Valeriji.
— Ona je tražila.
Renata je ostala bez riječi.
— Nemoj joj zahvaljivati — rekla je Valerija.
— Htjela sam.
— Nemoj. Samo odradi svoj program pošteno.
Renata je kimnula.
— Hoću.
I jest.
Klizala je snažno.
Možda najbolji program te sezone.
Valerija ju je gledala s monitora.
Nije osjećala ljubomoru.
Nije osjećala pobjedu.
Samo jasnoću.
Obje su mogle biti dobre.
Jedna nije morala biti uništena da bi druga postojala.
Pravi problem došao je sljedećeg jutra.
Audio-snimka iz garderobe procurila je na internet.
Mateo je nije objavio.
Valerija također nije.
Netko od ljudi koji su bili u hodniku očito je čuo dio rasprave, a kasnije se pojavila i kratka snimka s Renatinim riječima.
U nekoliko sati postala je glavna sportska tema.
Naslovi nisu bili nježni.
Pitanja su bila još gora.
Je li Renata namjerno pokušala poniziti bivšu prvakinju?
Je li kostim izabran zbog ožiljka?
Je li obiteljski sukob utjecao na njezine olimpijske pripreme?
Federacija je zatražila razgovor.
Renata je nazvala Valeriju.
— Molim te reci da je izvučeno iz konteksta.
Valerija je šutjela.
— Valerija?
— Bilo je izvučeno iz privatnog razgovora.
Renata se malo opustila.
— Da.
— Ali nije izvučeno iz konteksta.
Tišina.
— Znači nećeš mi pomoći?
— Neću lagati za tebe.
— Mogu izgubiti sponzore.
— Znam.
— Olimpijsku selekciju.
— To će odlučiti drugi.
— I samo ćeš gledati?
Valerija je mirno odgovorila:
— Ja sam tri godine gledala vlastitu nogu i učila prihvatiti posljedice nečega što nisam izabrala. Ti možeš naučiti prihvatiti posljedice nečega što jesi.
Renata nije odgovorila.
Prekinula je.
Mateo je bio u kuhinji i sve čuo.
— Teško.
Valerija ga je pogledala.
— Previše?
— Ne.
Sjeo je nasuprot nje.
— Samo teško.
Federacija je nije izbacila.
Nije izgubila pravo natjecanja.
Ali dobila je službenu opomenu zbog ponašanja prema drugoj sportašici na događaju pod njihovim pokroviteljstvom.
Jedan sponzor privremeno je zaustavio kampanju.
Drugi je ostao.
Olimpijska selekcija trebala je ovisiti o rezultatima na ledu.
Kako je i trebalo.
Renata je prvi put u životu morala nastupati bez osjećaja da joj obitelj može popraviti sve izvan klizališta.
Mateo se povukao iz njezina tima nakon završetka sezone.
Ne iz osvete.
Jednostavno više nije htio istovremeno biti brat, koreograf i osoba koja stalno rješava posljedice njezinih odluka.
Pronašla je drugog koreografa.
Valerija se nije vratila profesionalnom natjecanju.
To je iznenadilo ljude više od njezina nastupa.
Dobila je ponude.
Revijalne turneje.
Komentatorski posao.
Čak i jedan poziv da razmisli o povratku na nacionalno prvenstvo.
Odbila je.
— Zašto? — pitao ju je Mateo.
Sjedili su na praznim tribinama stare dvorane nakon treninga.
— Mislio sam da ćeš barem razmisliti.
— Jesam.
— I?
Valerija je pogledala led.
— Cijelu rehabilitaciju zamišljala sam dan kad ću dokazati da mogu ponovno nastupati.
— I dokazala si.
— Upravo zato više ne moram.
Počela je raditi s mladim klizačicama koje su se vraćale nakon težih ozljeda.
Ne kao trenerica tehnike.
Kao mentorica za povratak na led.
Posebno djevojkama koje su nakon operacija imale vidljive ožiljke.
Prvoj djevojci koja ju je pitala treba li na nastupu obući kostim koji prekriva njezino koljeno, Valerija je odgovorila:
— Odjeni ono u čemu možeš klizati.
— A ožiljak?
— On ne izvodi program.
S Renatom nije odmah postalo dobro.
Mjesecima su se viđale samo na obiteljskim ručkovima.
Razgovori kratki.
Pristojni.
Bez intimnosti.
Mateo ih nije tjerao na pomirenje.
To je također bilo novo.
Gotovo godinu dana poslije Renata je došla sama u Valerijinu dvoranu.
Nije imala fotografa.
Nije imala menadžera.
Nije bila našminkana.
U ruci je držala bijelu haljinu s one gala-večeri.
Valerija ju je pogledala.
— Zašto si to donijela?
Renata je sjela.
— Htjela sam je baciti.
— Onda baci.
— Ne mogu.
— Zašto?
— Jer me podsjeća na to kakva sam bila.
Valerija je kratko pogledala haljinu.
— Haljina nije ništa napravila.
Renata se nasmijala bez veselja.
— Znam.
— Onda nemoj krivnju stavljati na komad tkanine.
Renata je kimnula.
— Još si ljuta?
Valerija je razmislila.
— Više nisam.
Renata se malo nasmiješila.
— Znači oprostila si?
— Nisam to rekla.
Renata je shvatila.
Oprost nije isto što i povratak na stari odnos.
Valerija više nije željela biti žena koja će tolerirati poniženje zato što „obitelj treba ostati zajedno“.
Mogle su graditi nešto novo.
Ali sporo.
I samo ako obje žele.
Renata je tada izvukla malu kuvertu.
— Što je to?
— Ne brini, nije novi ugovor.
Valerija se nasmijala.
Unutra je bila fotografija s gala-večeri.
Valerija u crnoj haljini.
Usred spirale.
Lijeva noga ispružena.
Ožiljak jasno vidljiv.
Na poleđini nije bilo ničega.
Valerija je pitala:
— Zašto mi ovo daješ?
Renata je spustila pogled.
— Jer sam te večeri htjela da ljudi vide tu nogu kako bi pomislili da si slaba.
Zatim ju je pogledala.
— A ispalo je da su svi vidjeli koliko si jaka.
Valerija dugo nije rekla ništa.
Onda je uzela fotografiju.
— Ne.
Renata se zbunila.
— Ne?
— Opet radiš isto.
— Kako?
— Ožiljak nije dokaz da sam jaka.
Renata je šutjela.
Valerija je nastavila:
— Nisam jaka zato što imam ožiljak. Nisam slaba zbog njega. To je samo mjesto na kojem mi je tijelo zaraslo.
Renata je polako kimnula.
— U redu.
— To je lekcija koju sam ja trebala tri godine da naučim.
— A ja?
Valerija se blago nasmiješila.
— Ti si malo kasnila.
Te večeri fotografiju ipak nije bacila.
Stavila ju je u ladicu.
Ne zato što je predstavljala pobjedu nad Renatom.
Nego zato što ju je podsjećala na ono što se stvarno dogodilo.
Netko joj je pokušao odabrati haljinu.
Kut kamere.
Način na koji će publika gledati njezino tijelo.
I razlog zbog kojeg će je pamtiti.
A Valerija je napravila nešto mnogo jednostavnije.
Odjenula je crno.
Izašla na led.
I sama odlučila što njezin ožiljak znači.
Ni sramotu.
Ni junaštvo.
Samo dio noge koja ju je, unatoč svemu, ponovno odvela tamo gdje je sama odlučila stati.
