Artem je još jednom pročitao datum.
Nije se promijenio.
Ugovor o kupnji stana potpisan je šest tjedana prije Dmitrijeve smrti.
Kupac: Veronika Salgadova.
Novac je uplaćen dijelom iz privatnog zajma.
Ali jamstvo za taj zajam bilo je mnogo zanimljivije.
Buduća isplata iz životnog osiguranja.
„Kako možeš založiti policu koja još nije isplaćena?” upitao je Artem.
Njegov odvjetnik Mihail sjeo je preko puta njega.
„Ako si korisnik police i imaš dokumentaciju kojom uvjeravaš zajmodavca da će isplata gotovo sigurno doći.”
Artem je pogledao prema blizancima.
Anja je sada sjedila uz Mišu i popravljala mu kapuljaču.
Ponašala se kao da ima petnaest, a ne pet godina.
„Koliko dugo je bila s Dmitrijem?”
„Tri godine.”
„Biološka majka?”
„Umrla prije tri godine.”
„A Veronika je nakon toga postala skrbnica?”
„Da.”
Artem se namrštio.
„I Dmitrij je poginuo prije jedanaest tjedana.”
„Tako je.”
„Na gradilištu.”
Mihail je kimnuo.
„Službeno urušavanje konstrukcije.”
Artem je ostao tih.
Sedam godina prije, kad mu se automobil prevrnuo i zapalio, Dmitrij nije čekao vatrogasce.
Razbio je prozor.
Izvukao ga.
Zadobio ozbiljne opekline po rukama.
Artem mu je kasnije ponudio novac.
Dmitrij ga je odbio.
„Ne treba mi.”
„Onda što?”
Čovjek je slegnuo ramenima.
„Jednog dana možda vidiš nekoga tko nema nikoga. Tada nemoj okrenuti glavu.”
Artem je mislio da nikada neće dobiti priliku vratiti dug.
Sada su Dmitrijeva djeca sjedila u zračnoj luci i spremala ostatke hrane za kasnije.
„Gdje je Veronika?”
Mihail je otvorio novu stranicu na tabletu.
„Njezin let još nije poletio.”
Artem ga je pogledao.
„Još je ovdje?”
„Da.”
„Zaustavi je.”
Mihail odmahne glavom.
„Mi je ne možemo zaustaviti.”
„Onda zovi policiju.”
„Već jesam.”
Dvadeset minuta kasnije Veronika je skinuta s leta prije polijetanja.
Nije bila uhićena.
Još.
Policija ju je samo odvela na razgovor zbog napuštanja maloljetne djece nad kojom je imala skrbništvo.
Kad je ugledala Artema, lice joj se promijenilo.
„Tko ste vi?”
„Netko tko je pronašao djecu koju ste ostavili.”
Zakolutala je očima.
„Nisam ih ostavila.”
Artem ju je gledao.
„Vidjeli smo vas.”
„Trebala ih je pokupiti socijalna služba.”
Mihail se umiješao.
„Koja?”
Veronika je zastala.
„Ne znam ime žene.”
„Imate broj?”
„Izgubila sam ga.”
„Poruke?”
„Izbrisala sam ih.”
Artem je gotovo bio impresioniran količinom loših odgovora.
„Zašto ste onda djeci rekli samo da čekaju?”
Veronika ga je hladno pogledala.
„Zato što stvarate problem od nečega što nije problem.”
U tom trenutku Anja je provirila iza staklene pregrade.
Kad je ugledala Veroniku, odmah se povukla.
Artem je to vidio.
I Veronika.
„Ne žele vam prići.”
„Djeca su dramatična.”
To je bilo dovoljno.
Artem se okrenuo policajcu.
„Želim da sve ide službenim putem.”
Veronika se nasmijala.
„Vi nemate nikakva prava nad njima.”
„Točno.”
Pogledao ju je.
„Ali vi očito imate previše.”
Socijalna služba preuzela je djecu dok se ne razjasni situacija.
Artem nije pokušao preskočiti zakon.
Nije ih poveo kući.
Nije obećavao da će biti njihov novi otac.
Samo je dao izjavu.
Svoj broj.
I Dmitrijevu priču.
Ali prije nego što su blizanci otišli, Anja ga je uhvatila za rukav.
„Hoćete li i vi otići?”
Pitanje ga je pogodilo.
„Ne.”
„Kako znamo?”
Artem je kleknuo.
„Ne znate.”
Djevojčica ga je gledala.
„Ali sutra ću doći.”
„Stvarno?”
„Stvarno.”
Sutradan je došao.
I dan poslije.
Trećega dana Miša mu je prvi put dao držati plišanog medvjedića.
To je bio napredak.
U međuvremenu Mihail je nastavio istraživati.
Ne neslužbeno.
Sve što su pronalazili prosljeđivali su policiji.
Prva važna stvar bili su financijski izvodi.
Nakon Dmitrijeve smrti Veronika je primila 4,8 milijuna rubalja.
U roku od deset dana prebacila je velik dio novca na račun tvrtke povezane s muškarcem po imenu Pavel Krutin.
„Tko je on?”
„Voditelj jednog od podizvođača na Dmitrijevu gradilištu.”
Artem je podigao pogled.
„Na istom gradilištu koje se urušilo?”
„Da.”
Slučajnost je postajala sve ružnija.
Ali još uvijek je bila slučajnost.
Onda su pronašli fotografiju.
Veronika i Pavel.
Snimljeni zajedno u restoranu.
Datum?
Tri mjeseca prije Dmitrijeve smrti.
„Možda prijatelji.”
Mihail je kimnuo.
„Možda.”
Sljedeća fotografija pokazivala ih je kako zajedno ulaze u istu stambenu zgradu.
„Možda opet slučajnost”, rekao je Artem.
„Naravno.”
Mihail nije zvučao uvjereno.
Pravi preokret došao je iz dječjeg ruksaka.
Socijalna radnica praznila ga je kako bi oprala stvari.
Na dnu je pronašla mali dječji crtež.
Anja je nacrtala troje ljudi.
Sebe.
Mišu.
I oca.
Pokraj oca bio je veliki sivi zid.
A iza zida crni automobil.
Na crtežu je još bio čovjek u crvenoj kacigi.
„Tko je to?” pitala ju je socijalna radnica.
Anja se odmah zatvorila.
Tek nekoliko sati kasnije, kad je Artem bio ondje, djevojčica je odgovorila.
„Loš čovjek.”
„Zašto je loš?”
„Vikao je na tatu.”
Artem je osjetio nelagodu.
„Gdje?”
„Kod velikih stupova.”
Gradilište.
„Što mu je govorio?”
Anja se nije mogla sjetiti svega.
Samo jedne rečenice.
„Ako potpišeš, svi idemo kući.”
Artem je pogledao Mihaila.
„Dmitrij je nešto odbio potpisati.”
Istražitelji su zatražili dokumentaciju s gradilišta.
Nakon nekoliko dana pronašli su odgovor.
Dmitrij nije bio običan radnik.
Bio je voditelj smjene.
Dva dana prije nesreće odbio je potpisati sigurnosni zapisnik.
Zašto?
Na nekoliko nosećih elemenata primijetio je nepravilnosti.
Tražio je obustavu dijela radova.
Njegov nadređeni?
Pavel Krutin.
Čovjek koji je primao Veronikin novac.
Slučaj više nije izgledao jednostavno.
Ali još nije postojao dokaz da je Dmitrij namjerno ubijen.
Moglo se raditi o korupciji.
Lošoj gradnji.
I ženi koja je varala supruga.
Strašno.
Ali ne nužno ubojstvo.
Onda je pronađen Dmitrijev stari telefon.
Nije bio kod kuće.
Policija ga je pronašla u metalnom ormariću na gradilištu.
Veronika im nikada nije rekla da ondje postoji.
Na njemu su bile poruke.
Dmitrij i Pavel.
„Neću potpisati lažni pregled.”
„Nemoj glumiti heroja.”
„Sutra šaljem fotografije inspekciji.”
Zatim posljednja poruka od Pavela:
„Onda sutra dođi ranije. Riješit ćemo to.”
Sljedećeg jutra konstrukcija se urušila.
Dmitrij i još dvojica radnika poginuli su.
Istraga se ponovno otvorila.
Ovoga puta mnogo ozbiljnije.
Stručnjaci su pregledali ostatke.
Pronađene su promjene u pričvršćenjima koje nisu odgovarale službenom projektu.
Netko je koristio jeftinije elemente.
Dio sigurnosnih kontrola bio je lažiran.
Ali najvažnije, pronađene su snimke s obližnje benzinske postaje.
Noć prije urušavanja Pavelov automobil bio je na gradilištu mnogo kasnije nego što je tvrdio.
S njim je bila još jedna osoba.
Veronika.
Kad su joj pokazali snimku, prestala je govoriti.
„Zašto ste bili tamo?” pitao ju je istražitelj.
„Došla sam po Pavela.”
„Zašto?”
„Bili smo zajedno.”
Prvo priznanje.
„Je li Dmitrij znao?”
Šutjela je.
„Je li?”
„Sumnjao je.”
Istraga je trajala mjesecima.
Istina nije bila toliko jednostavna koliko je Artem u početku strahovao.
Nije pronađen dokaz da su Pavel i Veronika namjerno planirali urušavanje kako bi ubili Dmitrija.
Ali pronađeno je nešto dovoljno teško.
Pavel je svjesno dopuštao radove na nesigurnoj konstrukciji.
Krivotvorio je dokumente.
Pokušao prisiliti Dmitrija da ih potvrdi.
Veronika je znala za njihove probleme.
Znala je da je Dmitrij prijetio prijavom.
I nakon njegove smrti pomogla Pavelu sakriti dio njihove komunikacije.
Zašto?
Jer bi otkrivanje njihove veze odmah privuklo pozornost.
A novac?
Dio police osiguranja prebacila mu je kako bi platio odvjetnike i određene dugove tvrtke.
To je bilo dovoljno da se protiv oboje pokrenu ozbiljni postupci.
Ali onda je došlo pitanje djece.
Zašto ih je ostavila?
Odgovor je bio strašno banalan.
Veronika ih više nije htjela.
Nakon Dmitrijeve smrti planirala je novi život s Pavelom.
Stan.
Putovanja.
Bez djece koja su je podsjećala na čovjeka kojeg je varala.
Pokušala je dogovoriti smještaj kod udaljene rođakinje.
Žena je odbila.
Veronika je svejedno kupila kartu.
I otišla.
„Mislila sam da će ih netko pronaći”, rekla je tijekom ispitivanja.
Kad je Artem čuo tu rečenicu, morao je izaći iz prostorije.
Netko.
Bilo tko.
Kao da su djeca vrećice ostavljene kraj klupe.
Postupak skrbništva trajao je dugo.
Artem nije bio rođak.
Samo čovjek kojem je njihov otac nekoć spasio život.
Ali u mjesecima koji su slijedili postao je stalna osoba u njihovu životu.
Dolazio je na razgovore.
Donosio knjige.
Vodio ih u park uz dopuštenje socijalne službe.
Nije im kupovao skupe igračke.
Jednom je Anji donio ogroman set lutaka.
Nije ga ni otvorila.
Sljedeći put donio je kutiju bojica.
S njima je provela tri sata.
Miša je pak više zanimao Nikolaj, Artemov tjelohranitelj.
Nikolaj ga je naučio vezati vezice.
Miša je sljedeća dva tjedna pokušavao zavezati sve što je vidio.
Stolice.
Ručke ormara.
Artemovu aktovku.
Prvi put kad ga je nazvao „ujak Artem”, Artem se pravio da nije ganut.
Nikolaj se samo nasmijao.
„Naravno.”
Naposljetku su pronašli jednu biološku tetu djece.
Dmitrijevu stariju sestru Irinu.
Živjela je daleko i nije znala koliko je situacija loša.
Kad je stigla, Anja ju je prepoznala s fotografija.
Nije mogla odmah preuzeti djecu zbog svojih okolnosti.
Ali pristala je biti dio njihova života.
A nakon dugog postupka Artem je dobio mogućnost postati njihov zakonski skrbnik.
Nije potpisao dokumente isti dan.
Otišao je prvo na Dmitrijev grob.
Stajao je dugo.
„Rekao si da pomognem nekome tko ne može sam.”
Spustio je pogled.
„Mislim da si malo pretjerao.”
Nasmijao se kroz suze.
„Dvoje odjednom?”
Vjetar je pomicao travu.
Naravno, nije bilo odgovora.
Artem je sljedećeg jutra potpisao.
Godinu dana nakon zračne luke blizanci su prvi put ponovno putovali avionom.
Anja je bila nervozna.
Čvrsto je držala Artema za ruku.
„Hoćeš li ostati kad sjednemo?”
„Da.”
„I kad avion poleti?”
„Da.”
„I kad sletimo?”
„Da.”
Miša ga je pogledao.
„I poslije?”
Artem se sagnuo prema njima.
„I poslije.”
Anja je nekoliko sekundi proučavala njegovo lice.
Zatim mu je povjerovala.
U njezinu ruksaku i dalje je bilo jabuka.
Ali više ih nije skrivala zato što se bojala da hrane poslije neće biti.
Nosila ih je jer ih je voljela.
A plišani medo?
Miša ga je još imao.
Sada mu je nedostajalo jedno uho.
Jednog dana Artem je ponudio kupiti novi.
Miša se zgrozio.
„Ne.”
„Zašto?”
Dječak je zagrlio medvjeda.
„Ovaj je bio sa mnom kad nitko drugi nije.”
Artem više nikada nije spomenuo novog.
Kasnije su ljudi govorili da je slučajnost što se baš on našao u zračnoj luci toga dana.
Možda.
Ali Artem nije tako gledao na to.
Sedam godina ranije Dmitrij Orlov ušao je u dim i vatru zbog potpunog stranca.
Nije pitao tko je.
Koliko vrijedi.
Što će dobiti zauzvrat.
Samo je vidio čovjeka koji se ne može spasiti sam.
Godinama poslije, u prepunoj zračnoj luci, Artem je ugledao dvoje djece kraj kojih su svi prolazili.
I učinio jedino što mu je njihova oca još dugovao.
Nije okrenuo glavu.
