„Spusti gitaru.”
Mateov glas bio je tih.
Ali dovoljno odlučan da se cijela prostorija utiša.
Valerija se okrenula.
„Napokon si stigao. Upravo sam otpustila ovu ženu.”
„Nisi.”
„Kvari tvoju djecu.”
Mateo je pogledao sinove.
Leo i Santi još su uvijek stajali iza Rose.
Nisu se skrivali iza njega.
To ga je boljelo više od svega.
„Zašto se skrivaju iza nje?” upitao je.
Valerija je odmah odgovorila.
„Zato što ih je okrenula protiv obitelji.”
Rosa je polako ustala.
„Gospodine…”
„Ne”, prekinuo ju je Mateo.
„Prvo želim čuti njih.”
Spustio se na koljena kako bi bio u visini dječaka.
„Leo…”
Dječak je dugo šutio.
Zatim je tiho rekao:
„Teta Rosa svira pjesmu koju nam je mama pjevala.”
Mateo je osjetio kako mu zastaje dah.
„Koju pjesmu?”
Santi je pokazao prema maloj crvenoj gitari.
„Onu za laku noć.”
Mateo je problijedio.
To nije bila poznata dječja pjesma.
Njegova pokojna supruga sama ju je napisala dok su dječaci bili bebe.
Nikada nije bila objavljena.
Nikada je nisu izvodili pred drugim ljudima.
„Kako je znaš?” upitao je Rosu.
Žena je nekoliko trenutaka šutjela.
Oči su joj se ispunile suzama.
„Zato što sam je prvi put čula prije mnogo godina.”
„Gdje?”
„U rodilištu.”
Mateo je zbunjeno pogledao.
Rosa je duboko udahnula.
„Bio je to moj prvi posao nakon završetka škole za medicinske sestre.”
Valerija se podrugljivo nasmijala.
„Kakve to veze ima?”
Rosa je nastavila govoriti.
„Radio se o odjelu na kojem su se rodili Leo i Santi.”
Mateo je osjetio kako mu srce ubrzano lupa.
„Vi ste bili tamo?”
„Da.”
„Vaša supruga nije željela spavati nakon poroda.”
„Svake je večeri sjedila pokraj dječjih krevetića i pjevala istu uspavanku.”
„Nikada je nisam zaboravila.”
Tišina je ispunila prostoriju.
„Nakon njezine smrti slučajno sam prepoznala dječake kada sam došla raditi u ovu kuću.”
„Nisam im namjeravala ništa govoriti.”
„Ali jednoga dana pronašli su staru gitaru na tavanu.”
„Pitali su me znam li svirati.”
„Kad sam odsvirala tu pjesmu…”
Rosa je pogledala dječake.
„Prvi put su se nasmijali.”
Mateo je osjetio knedlu u grlu.
Terapeuti su dvije godine pokušavali vratiti osmijeh njegovoj djeci.
A žena koja je svakoga jutra tiho čistila kuću uspjela je samo jednom uspavankom.
Valerija je odmah odmahnula rukom.
„To je slučajnost.”
„Ne.”
Leo je prvi put glasno odgovorio.
„Kad svira, osjećamo se kao da je mama opet s nama.”
Nitko nije mogao izgovoriti ni riječ.
Mateo je prišao maloj gitari.
Podigao ju je s poda.
Na stražnjoj strani bila su sitna izgrebana slova.
Bila su to početna slova njegove supruge.
Gitara je doista pripadala Clari.
Skrivala se godinama među njezinim stvarima.
Te večeri Mateo nije otpustio Rosu.
Zamolio ju je da ostane.
Ne kao osoba koja čisti kuću.
Nego kao netko tko je pomogao njegovim sinovima ponovno pronaći dio uspomena koje su izgubili.
Valerija je ljutito napustila vilu.
Nakon toga više nije ulazila bez najave.
U mjesecima koji su slijedili Leo i Santi ponovno su počeli razgovarati, crtati i smijati se.
Svake večeri prije spavanja sjedili bi u dnevnoj sobi.
Rosa bi uzela malu crvenu gitaru.
A Mateo bi prvi put nakon mnogo vremena sjeo pokraj svojih sinova.
Shvatio je da novcem može kupiti najbolje liječnike, škole i terapeute.
Ali ne može kupiti osjećaj sigurnosti.
Ponekad ga donese jedna tiha osoba koja zna slušati.
I jedna stara uspavanka koju nitko drugi nije znao otpjevati.
