Kad sam ponovno posjetila baku, nadajući se da ću samo popiti čaj i porazgovarati, nisam imala pojma da ću svjedočiti najčudnijem kulinarskom činu svog života.
Baka je kuhala meso – jednostavnu, bogatu juhu, onu kakvu uvijek savršeno napravi. Pomagala sam sjeckati povrće kad sam odjednom primijetila da stavlja… običnu staklenu šalicu u lonac.
Doslovno sam se ukočila.
“Bako, što radiš?” izlanula sam.
Samo se nasmiješila i nastavila sjeckati mrkvu, kao da je to najrutinskiji korak u receptu.
Dok se meso krčkalo, staklo unutra lagano je zveckalo mjehurićima, kao da ima vlastiti život. Promatrala sam i pokušavala shvatiti: zašto? Za što? Je li ovo novi trend? Ili stari “bakin trik za život” za koji nikad nisam čula sve ovo vrijeme?
Odgovor je bio toliko neočekivan da sam dvaput pitala je li čovjek koji je cijeli život proveo u kuhinji siguran u to.
Kako se ispostavilo, čaša u loncu je potrebna za kontrolu temperature i sprječavanje da se meso zapjeni uz stranice lonca.
Staklo se zagrijava sporije od metalnog lonca i stvara nešto nižu temperaturnu zonu u sredini. To sprječava:
prelijevanje ili kipljenje juhe;
meso se ravnomjernije kuha;
pjena se skuplja na jednom mjestu i lakše ju je skidati;
juha je bistrija i čišća.
Ali to nije sve.
Baka mi je pričala da su u ono vrijeme, kada su pećnice bile neravnomjerno zagrijane, žene stavljale čašu u lonac kako bi “smirile vrenje” – čaša bi rasporedila toplinu i spriječila da tekućina previše snažno vrije.
Slušala sam i shvatila: bez obzira koliko kuhinjskih naprava kupimo, jednostavni narodni trikovi ponekad djeluju bolje od bilo koje tehnologije.
Kad je juha bila gotova, baka je izvadila čašu običnim hvataljkama – i bila je potpuno netaknuta.
“Misliš li da sam jedina koja to radi?” nasmijala se. “Svaka domaćica u našem selu je to znala!”
A onda sam shvatila da sam slučajno naišla na mali komadić kulinarske mudrosti, koji se prenosio s koljena na koljeno, ali koji su mnogi već zaboravili.
