Ivana je osjećala kako joj srce lupa u sljepoočnicama.
„Zaštititi od mene?”
Nije mogla vjerovati što čuje.
„Tri godine radim dan i noć da mama dobije najbolje liječenje, a ti mi govoriš da sam ja opasnost?”
Marina je polako sjela za kuhinjski stol.
Prvi put nakon mnogo mjeseci izgledala je kao netko tko više nema snage skrivati istinu.
„Sjedni.”
„Neću sjesti!”
„Ako sada odeš, zauvijek ćeš mrziti pogrešnu osobu.”
Te riječi zaustavile su Ivanu.
Sjela je.
Marina je pažljivo otvorila jednu od kutija lijekova.
„Sjećaš se posljednjeg razgovora s mamom?”
Ivana je kimnula.
„Rekla je da više ne želi injekcije.”
„Mislila sam da je izgubila volju.”
Marina je odmahnula glavom.
„Nije.”
Iz ladice je izvadila tanku mapu.
Bila je puna liječničkih nalaza.
Na vrhu je bio dopis specijalista.
Ivana ga je pročitala nekoliko puta.
Na nalazu je pisalo da su lijekovi koje je naručivala bili dio stare terapije koja je izazivala ozbiljne nuspojave i da ih je liječnik prije gotovo dvije godine trajno ukinuo.
„To nije moguće…”
Marina je tiho odgovorila:
„Promijenili su terapiju.”
„Ali ti si mi stalno tražila novac za iste lijekove!”
Marina je spustila pogled.
„Zato što ih nisi htjela saslušati.”
Ivana je šutjela.
„Svaki put kad sam ti rekla da liječnici više ne daju te lijekove, rekla si da štedimo na mami.”
„Poslala si ih opet.”
„I opet.”
„I opet.”
Marina je pokazala crnu vreću.
„Nisam ih bacila.”
„Čuvala sam ih da vidiš da nijedna kutija nije otvorena.”
Ivana je osjećala kako joj se svijet ruši.
„Zašto mi nisi rekla istinu?”
Marina se nasmijala kroz suze.
„Jesam.”
„Ali ti si slušala osjećaj krivnje, a ne mene.”
Iz stražnje sobe začuo se slab glas.
„Djevojke…”
Obje su potrčale.
Majka ih je gledala umornim očima.
„Nemojte se više svađati zbog mene.”
Ivana je kleknula kraj kreveta.
„Mama…”
Starica joj je nježno dotaknula lice.
„Tvoja sestra me nije zanemarila.”
„Svaku noć me okretala da ne dobijem rane.”
„Kupala me.”
„Hranila me.”
„Spavala je na stolcu pokraj mene.”
Ivana je pogledala Marinu.
Tek tada je primijetila njezine ispucale ruke.
Duboke podočnjake.
I istu staru suknju koju je nosila jer sebi godinama nije kupila novu odjeću.
Sav novac koji je ostajao nakon majčine skrbi trošila je na pelene, posebnu prehranu i fizioterapiju koju zdravstveno osiguranje nije pokrivalo.
Skupi lijekovi više nisu bili potrebni.
Ali majčina svakodnevna njega bila je.
Ivana je zaplakala.
„Oprosti.”
Marina je odmah odmahnula glavom.
„Ne meni.”
„Oprosti sebi što si mislila da se ljubav može mjeriti samo novcem.”
Nekoliko mjeseci poslije Ivana se vratila kući zauvijek.
Prvi put nakon mnogo godina dvije sestre zajedno su brinule o majci.
Jedna je donosila novac.
Druga vrijeme.
A obje su napokon shvatile da nijedna žrtva nije veća od druge.
Jer ponekad ono što izgleda kao izdaja nije skrivena pohlepa.
Nego tiha borba koju nitko nije vidio.
