Ivanu nije trebalo ni dvadeset četiri sata da pronađe novi ured.
Nije bio velik.
Nije imao staklene zidove ni luksuzni namještaj.
Ali imao je mir.
Lara je sjedila pokraj njega i pažljivo popravljala slomljenog konjića ljepilom koje su kupili u obližnjoj trgovini.
„Sad će opet trčati.”
Ivan se nasmiješio.
„Naravno da hoće.”
Istoga jutra u sjedištu Grupe Vuković nastala je panika.
Kamioni nisu mogli krenuti.
Carinske dozvole bile su blokirane.
Veliki klijent odbio je preuzeti robu.
Rebeka je nervozno listala fascikle.
„Gdje su ugovori?”
Nitko nije znao.
Direktor logistike slegnuo je ramenima.
„To je uvijek rješavao Ivan.”
Djed je odmahnuo rukom.
„Nazovite ga.”
Nazvali su jednom.
Pa drugi put.
Ivan se nije javljao.
Trećeg dana izgubili su najveći ugovor u povijesti tvrtke.
Šteta je bila golema.
Tek tada odvjetnik tvrtke došao je do djeda.
„Morate ovo vidjeti.”
Na stol je stavio registrirani dokument.
Bio je potpisan prije šest mjeseci.
Djed ga je otvorio.
Lice mu je problijedjelo.
Ivan je bio jedini ovlašteni potpisnik za obnovu međunarodnih prijevoznih licenci.
Bez njegova potpisa dozvole su istekle.
Nitko drugi nije imao zakonsko ovlaštenje.
„Zašto mi nitko nije rekao?”
Odvjetnik ga je mirno pogledao.
„Rekao vam je.”
„Vi ste odgovorili da je zamjenjiv.”
U isto vrijeme Ivan je u malom uredu razgovarao s konkurentskom tvrtkom.
Nisu ga pitali za prezime.
Pitali su ga za iskustvo.
Nekoliko dana poslije potpisao je novi ugovor.
Njegovo znanje vrijedilo je više od svih luksuznih automobila koje je ostavio iza sebe.
Jedne večeri netko je pokucao na vrata njegova stana.
Bio je to djed.
Prvi put bez vozača.
Bez pratnje.
Bez samopouzdanja.
U rukama je držao isti onaj slomljeni konjić.
Bio je pažljivo popravljen.
„Možeš li se vratiti?”
Ivan je pogledao svoju kćer.
Lara je šutjela.
„Ne pitajte mene.”
„Pitajte nju.”
Starac je kleknuo ispred unuke.
„Oprosti mi.”
Djevojčica je dugo gledala njegovo lice.
Zatim je tiho upitala:
„Jesam li vam sada važna?”
Starac nije mogao zaustaviti suze.
„Uvijek si bila.”
Lara je odmah odmahnula glavom.
„Ne.”
„Tek sada ste to naučili.”
Ivan nije osjetio zadovoljstvo.
Samo tugu.
Jer je znao da postoje riječi koje se mogu oprostiti.
Ali postoje i djetinjstva koja se više nikada ne mogu vratiti.
Kasnije je Lara čuvala onog starog konjića na polici u svojoj sobi.
Ne zato što je bio lijep.
Nego zato što ju je podsjećao na dan kada je njezin otac izabrao nju umjesto bogatstva.
A to je bio najvrjedniji dar koji je ikada dobila.
