Oluja je naglo završila, kao da je netko ugasio nebo. Tišina je pala nad staro groblje. Vlažna zemlja svjetlucala je na suncu, a para se dizala iz mokrih ploča. Vrapci su letjeli između križeva, a negdje u daljini, voda je kapala s drveća.
Stražar, Franz, starac sa sijedom bradom, obrisao je čelo i izašao iz kapije. Nije volio grmljavine – govorio je da grmljavina “budi one koji bi trebali spavati”. Danas je grmljavina bila posebno glasna. A kad je posljednja tutnjava utihnula, čuo je tup pucanj – kao da je kamen otkinut s mjesta.
Franz je pogledao gore prema brdu. Tamo gdje je stajala stara kripta, sunce se odražavalo u nečem metalnom. Uzeo je svjetiljku, iako je već bilo svijetlo, i krenuo mokrom stazom. Zrak je bio gust i topao, mirisao je na vlagu i glinu.
Kako se približio, shvatio je: masivna vrata kripte bila su odškrinuta. Kamen koji ih je stoljećima držao razbio je grom. Iznutra se širila hladnoća i pljesniv miris. Franz se nagnuo, želeći zaviriti unutra, ali je primijetio bose otiske stopala na tlu. Vrlo svježe. Vodili su od vrata i nestajali među grobovima.
Uspravio se, srce mu je lupalo. Sve oko njega bilo je okupano sunčevom svjetlošću, ali svjetlost ovdje djelovala je strano, hladno. I odjednom, negdje iz kripte, začuo se zvuk. Ni jeka, ni vjetar. Koraci. Sporo, neravnomjerno.
Franz se povukao, spotaknuo se o ploču i ispustio svjetiljku. Duga sjena pala je s otvora na tlo – ljudska, ali naizgled drhtava. Starac je potrčao. Tek kad se okrenuo, vidio je: vrata kripte bila su ponovno zatvorena.
Sljedećeg dana, radnici su došli ojačati ulaz. Ali kad su uklonili kamen, pronašli su svježe otiske stopala – kao da je netko stajao točno na vratima i slušao ih kako se približavaju.
