Kurir je svaki dan donosio namirnice starici i nije imao pojma zašto ga čeka

Svako jutro dolazio je u istu kuću – staru, oljuštenu, s prozorima koji su jedva primjećivali pokret. Uvijek je to bio posljednji stan na popisu za dostavu. Ista žena naručivala je malu količinu – kruh, mlijeko, nekoliko jabuka, ponekad čaj. I uvijek ga je dočekivala s osmijehom.

“Hvala ti, sine, što si me se sjetio”, rekla je, pružajući mu uredno složene novčanice.
On joj je uzvratio osmijeh:
“O, ne, to mi je posao.”

Ali svaki put je primijetio da ona kao da daje prioritet razgovoru nad samom dostavom. Dugo je držala njegovu torbu, pitajući ga kako je, ima li obitelj, je li mu hladno na putu.
I svaki put mu je poželjela:
“Čuvaj se, inače tko će me sutra doći posjetiti?”

Pripisao je to usamljenosti, svojim godinama. Ali u nekom trenutku shvatio je da je počeo očekivati ​​njezine narudžbe. Jednog dana padala je jaka kiša i gotovo je otkazao dostavu – bio je umoran, mokar, a narudžba je bila sitna.
Ali svejedno je otišao. Kad je otvorila vrata, oči su joj zasjale kao da je stigao netko blizak.
„Mislila sam da nećeš doći“, rekla je. „I stavila sam čaj… Voliš ga s limunom, zar ne?“

Bio je zbunjen. Kako je znala? Mora da je samo pogodila.

Ušao je. Soba je bila uredna, ali prazna – stare fotografije na zidu, dvije šalice na stolu, druga s urednom pukotinom uz rub.
„To je šalica mog muža“, rekla je, primijetivši njegov pogled. „I on je bio dostavljač. Ali nije dolazio neko vrijeme.“

Slušao je, nesiguran što da kaže. Pričala je o ratu, o djeci koja su otišla, o unucima koji su „uvijek bili zauzeti“. A onda je dodala:
„Znaš… ne očekujem da kupuješ namirnice.“ Samo… čekam da netko dođe.

Nakon toga, počeo je dolaziti ne samo s narudžbama. Ponekad bi samo navratio na minutu – donio pite, čaj i razgovor. I jednom, na Staru godinu, pojavio se bez uniforme i torbe. Držao je mali buket.

Starica je briznula u plač.
“Koliko godina čekam da me netko posjeti…”

Sada još uvijek radi kao kurir, ali na njegovom popisu adresa uvijek je jedna koju sam dodaje – upravo ona kuća u kojoj živi žena, koja je nekoć čekala osobu, a ne dostavu.

I svaki put kad otvori vrata, on kaže isto:
“Dostava toplom vodom. Besplatno.”