Šuma je počinjala odmah iza starih željezničkih tračnica – mjesto gdje su čak i ptice pjevale tiše. Tog dana, Lisa je tamo šetala sama, kao i obično. Voljela je skupljati kamenje i mahovinu, slušajući šuštanje vjetra. Sve je bilo tiho dok nije čula slabo, povremeno cviljenje iz grmlja.
Zaustavila se i osluškivala. Cviljenje se ponovno začulo – obično, razvučeno. Lisa je pažljivo razmaknula grane i ugledala malo štene. Mokro, drhtavo, s ogromnim očima. Oko vrata je imao staru, zahrđalu ogrlicu i sićušnu pločicu s imenom ugraviranim na njoj: “Bim.”
“Bim”, šapnula je, pružajući ruke. Štene nije pobjeglo. Naprotiv, zakoračilo je prema njoj i stavilo njušku na njezin dlan.
Kod kuće, majka se iznenadila, ali ga nije pustila: “Neka prenoći.” Lisa je oprala psa, dala mu toplo mlijeko i položila ga pokraj sebe. Te noći probudilo ju je tiho zavijanje. Bim je stajao kraj prozora, zurio u tamu i tiho cvilio. Kad se Lisa približila, pogledao ju je i kratko zalajao, kao da ga zove.
Ujutro je opet stajao kraj vrata. Djevojčica je shvatila da se želi negdje vratiti. Slijedili su stazu u šumu. Bim je hodao brzo, samouvjereno, kao da se sjeća puta. Lisa je pokušavala pratiti korak. Pola sata kasnije došli su do čistine gdje je stajao stari križ, iskrivljen i isprepleten travom.
S njega je visjela metalna pločica. Ista ona. S imenom “Bim”.
Lisa nije mogla vjerovati svojim očima. Okrenula se – štene je sjedilo kraj križa, tiho cvileći. Zatim je leglo točno u podnožje i ukočilo se. Djevojčica ga je dozvala i dodirnula ga po leđima, ali se nije pomaknuo. Disanje mu je prestalo.
Lisa je stajala u tišini. Samo je vjetar šuštao travom, a negdje u daljini lajao je pas – razvučen, tih lavež, kao da ga zove. Djevojčica je pogledala gore i na rubu čistine ugledala odraslog psa koji je jako sličio na Bima. Pogledao ju je ravno u oči, mahnuo repom i polako nestao u magli.
Od tada Lisa dolazi na to mjesto svako jutro. I na križu su uvijek svježi otisci šapa, kao da se netko iznova i iznova vraća kući.
